Nedavno mi je jedan ovdašnji poslovni čovjek (uspješan po svim mjerilima) rekao da problem svih problema u našoj državi jeste trošenje. Neracionalno, nesavjesno, besmisleno (izabrati odgovarajuću riječ). I da bi volio kada bi država (na svim nivoima) konačno jednom rekla koliko je to novca koliko njoj treba. Moram priznati,dragi moji, da sam nakon početnog podsmijeha i odgovora da oni (čitaj država) bili apsolutno nerealni u svojim zahtjevima koje niko ne bi mogao ispuniti.
Moj sagovornik me podsjetio opet na „naš najveći problem“, a to je neracionalno trošenje, pri čemu oni kojima zaista treba ostaju uskraćeni za svoja prava. Pa napravi usporedbu dvije kompanije koje se bave vrlo sličnom djelatnošću, jedna u realnom, druga u javnom sektoru. Obje imaju približan broj zaposlenih, s tim što u privatnoj kompaniji administrativne poslove obavlja manje od deset, a u javnom preduzeću više od 50 ljudi. Za početak…
O tome kako je direktora te privatne firme računovođa opomenuo da račun od pranja privatnog automobila (vrijednosti nekih 10 KM) ne prilaže za naplatu firmi, da paaaazi kako i za koje svrhe koristi biznis karticu kompanije itd.itd.itd.
Treba li napomenuti da privatna firma posluje pozitivno, izmiruje obaveze prema državi , radnicima, dobavljačima, zajednici u kojoj djeluje. Javno preduzeće je uredno na spisku dužnika za indirektne poreze, svojim uposlenicima duguje poreze i doprinose, dobavljačima za izvršene usluge…
Dijagnoza moga sagovornika je bila kratka i jezgrovita – u privatnoj firmi ne rade puno bolji, ali rade motiviraniji radnici, sredstva se troše samo za ono što će donijeti dobit kompaniji (bilo da se radi o edukacijama, opremi, nabavci usluga), a najvažnija stavka je menadžment, naročito finansijski. Svoju analizu je završio zaključokom da nije daleko vrijeme kada će realni sektor biti poželjniji poslodavac od javnog iz prostog razloga što privatni sektor racionalnije troši.
„I dobro, a šta kada država dobije onoliko novca koliko njoj treba?“, vratila sam se na početak naše priče.
„Život i ekonomija ne stoje, za razliku od politike… I obično idu naprijed. Zaradit ćemo im to koliko im treba pa i više od toga. Uz uvjet da ovo „više od toga“ vrate kroz smanjenje davanja državi“, zaključuje moj sagovornik.
Dakle, možemo (li) zaraditi koliko njima treba? Da… Oni ne znaju i ne mogu zarađivati. Samo neka ne troše, više…
. Samo neka ne troše, više...)){kind=link}