Piše: Enes Plečić
Ako niste znali, u Sjedinjenim Američkim Državama znatan dio tržišnog kapitala nije vlasništvo pojedinca, moćnih porodica, niti berzanskih mešetara, već zaposlenih pa i onih koji se pripremaju (školuju za posao) iz raznih struktura društva. Oni itekako dobro prate sve što se dešava na berzama u Njujorku i širom svijeta, registriraju svaki promil promjene generalnih indeksa, koji za našeg običnog čovjeka pa i poslodavca ne znače ništa. Od velike depresije 30-ih godina prošlog stoljeća, čije smo posljedice gledali u mnogim filmovima, SAD nisu izvukle iz krize samo intervencije vlasti, već, prije svega, promjena vrste kapitala propalih bogataša. Njihova poslovna imovina, zahvaljujući i nesumnjivo poštenim berzanskim stručnjacima i vlasti, postala je značajnim dijelom imovina zaposlenika, koji su ne samo svoje preduzeće već cijelo društvo i državu izvukli iz krize.
RADNIČKO DIONIČARSTVO
Upravo radnici, kojima se tada obratio predsjednik Franklin Roosevelt i dao im moć, napravili su SAD državom kakva je danas. Taj plan koji se stučno zvao ESOP (employee stock ownership plan) bio je specifičan oblik dioničarstva zaposlenih Amerikanaca. Isprva se primjenjivao samo u preduzećima kojima je prijetila likvidacija, ali se vremenom pokazao kao pogodan instrument sufinansiranja djelatnosti preduzeća. Država i danas pomaže ESOP oslobađanjem od poreza, a vrlo često u kriznim vremenima odobrava zajam.
Rezultat ESOP-a je da danas u SAD imate više od 12.000 moćnih dioničkih društava koja su pod direktnim upravljanjem radnika, čak i moćnih svjetskih korporacija koje zapošljavaju nekoliko stotina hiljada osoba: Microsoft, Hewlet-Packard, Procter&Gamble, Cisko, Intel, Motorola, Merill Lynch… Radnici i radnički kapital svojim garancijama i radom omogućili su da se nedavno izvuće iz krize Fordova automobilska i druga industrija u Detroitu, zbog čega je cijeli milionski grad bio na ivici bankrota.
Nije to nikakav socijalizam ili komunizam i socijalizacija kapitala, kako bi neki pomislili, već klasična kapitalistička tvorevina, ali sa strogim pravilima i oštrim kaznama u slučaju menadžerskih prevara i smicalica. Jednostavno, gadno bi se proveli svi, ako bi krenuli s mešetarenjem. A i predstavnici vlasti, ako bi im to omogućil, bili bi osuđivani na višegodišnje kazne. I danas možete pročitati da je neki američki menadžer osuđen samo ako je sakrio neku informaciju ili onemogućio podjelu dioničke dobiti (dividende), ukoliko je stvorena radom i radnim rezultatima.
ŠTA JE ESOP
Dioničarstvo zaposlenih (ESOP) je alternativni sistem stimulativnog nagrađivanja koji omogućava zaposlenim da postanu vlasnici dionica u kompaniji u kojoj rade. Cilj mu je da zaposlenog trajnije veže uz preduzeće i da stvori dodatni poticaj za njegovo veće angažiranje u radu.
Dionice mogu biti distribuirane zaposlenima na direktan ili indirektan način. Kod direktnog načina svaki zaposleni sklapa direktan ugovor s preduzećem. Kod indirektnog, između zaposlenika i preduzeća u kojem radi umetne se posrednik, tzv. fond. Zadatak fonda je da pribavlja dionice, raspoređuje dividende, isplaćuje dionice zaposlenim te olakšava rješavanje računovodstvenih i upravljačkih problema.
Vrlo rijetko zaposleni mogu odmah raspolagati svojim dionicama. U većini slučajeva one mogu biti vezane određeno vrijeme (dvije do šest godina), ili je raspolaganje moguće kad se navrše određene godine starosti, kada se odlazi iz preduzeća, rješava stambeno pitanje i sl.
Dioničarstvo zaposlenih može se javiti u različitim oblicima, od kojih se kao karakteristični mogu izdvojiti podjela dionica zaposlenim, kad uprava odluči da dio profita umjesto u novcu podijeli zaposlenim u dionicama. Ova podjela je direktna i besplatna, a zaposlenici obično mogu raspolagati svojim dionicama nakon određenog roka.
Druga mogućnost je kupnja dionica od strane radnika, po uvjetima povoljnijim od tržišnih. Najjednostavnija mogućnost je, pak, davanje popusta (npr. 20 posto) na tržišnu cijenu dionica. Druga mogućnost je kreditiranje bez kamata ili uz povoljne kamate, pri kupnji dionica preduzeća u kojem rade.
SAD reguliraju ESOP sa 17 zakonskih propisa. Posebno se podupire državno posuđivanje kapitala potrebnog za funkcioniranje ESOP-a, a u svrhu daljnjeg razvoja takve firme, na način da je kapital znatno jeftiniji nego što su uobičajeni bankarski uvjeti. Američki kongres dao je ESOP-u i posebne porezne olakšice, koje se odnose na prodaju dionica i glavnice, isplate dividende, unošenja kapitala u ESOP i niz drugih dugoročnih pogodnosti.
Značajan faktor funkcioniranja ESOP-a je motivacija zaposlenih. Članovi ESOP-a obično su zaposlenici koji su zainteresirani za uspjeh preduzeća. Posebno se ističe obaveza potpune i otvorene informiranosti. Dioničar, član ESOP programa, kada odlazi u penziju ili napušta firmu, mora biti besporezno isplaćen u visini dospjelih dividendi, uložene glavnice i određenih unaprijed utvrđenih bonusa.
Osim u SAD, planovi ESOP-a primjenjuju se u Kanadi te nekim državama Evropske unije (Velikoj Britaniji, Francuskoj), ali i socijalističkoj Kini, Rusiji, Australiji i Japanu.
I u našem okruženju prisutan je ESOP. U Hrvatskoj postoji priličan broj preduzeća koja imaju razne modele zaposleničkog vlasništva. Njihovi programi sadrže jedan ili više ciklusa za ulazak zaposlenika u povećavanje vlasništva nad dionicama. Između ostalih, po metodu ESOP-a u Hrvatskoj su organizirani AD Plastik, Dalekovod, Elektropromet, Herbos, Hotel Osmine, Kraš , Pliva, Podravka,Tankerska plovidba, Tehnika, Zagrebačka banka, Jadranka, itd. Neka su dionička društva svoj program u cijelosti završila, a sve ih je više koji su u pripremi uvođenja takvog programa.
ŠTA SE DEŠAVA U BiH
I mi smo imali neku vrstu ESOP-a u bivšoj Jugoslaviji, tzv. Markovićeve interne dionice, kojima su mnoga preduzeća i fabrike postali suvlasništvo radnika, a potom certifikate i vaučere koji su se mogli preprodavati po tržišnoj cijeni ili putem investicionih fondova i društava pretvoriti u dionice i radničko (fondovsko) suvlasništvo nad preduzećem. Ali brzo su i one za sitne pare promijenile vlasnika.
U propalim i ratom razrušenim fabrikama i preduzećima interne dionice izgubile su funkcionalnu vrijednost, a u općoj besparici radnici su ih prodavali pojedincima, nerijetko budzašto, koje je manje interesirala firma, koliko zemljište i infrastruktura za dalje prodaje.
Bilo je i slučajeva da se interne dionice jednostavno zanemare kao vlasnički udio i isknjiže iz imovinskog i upravljačkog salda pa i prisile radnici da ih se odreknu u zamjenu za radno mjesto i ostanak i firmi, uglavnom do stečaja, jer većina prije svega fabrika (pr. Krivaja Zavidovići) nije radila, a imala je u posjedu velike površine. Veoma malo ih se okoristilo, kao u Fabrici duhana Sarajevo, čije su tzv. interne dionice vrijedile desetostruko, jer je imala kurentnu i visoko profitabilnu proizvodnju i zainteresirane kupce.
Međutim, nije zabilježen nijedan slučaj da radnici postanu većinski vlasnici, kao u zagrebačkoj Plivi, koja je i danas u većinskom vlasništvu zaposlenika, na bazi internih dionica iz vremana bivše Jugoslavije i dokupa dionica nakon osamostaljenja Hrvatske. Upravo zvog ovakvog kapitala i obostranog interesa zaposlenika i upravljačkog kadra, Pliva je danas jedna od najuspješnijih tvornica ove vrste u regionu.
S druge strane, bilo je pritisaka, najčešće putem raznih sindikata da radnici prodaju interne dionice novim vlasnicima (pr. Sarajevska pivara), koji je pošto poto želio potpuno vlasništvo. Srećom, većina ovih slučajeva završila je pozitivno, proširenjem proizvodnje i nastavkom djelatnosti.
Posebna tema za sebe bili su privatizacijski investicioni fondovi i društva za upravljanje tim fondovima, kojima su radnici i drugi vlasnici povjerili svoje certifikate, s tim da oni za njih kupe imovinu, preprodaju je ili stave u funkciju, a zauzvrat da vlasnicima certifikata prema udjelima u dioničkom kapitalu daju dividendu, odnosno procentualnu dobit.
Koliko znamo, nijedan ovakav slučaj nije javno publiciran, mada fondovi, odnosno društva za upravljanje fondovima koja su najvećim dijelom registrirana u Sloveniji, raspolažu značajnim udjelom u bh. kapitalnoj imovini, zemljištu, proizvodnim halama, poslovnim zgradama i ostalim dobrima. Ali ih najveći dio ne radi, niti stvara novu vrijednost da bi se dijelila dividenda. Zapravo, uglavnom se vrši sukcesivna prodaja fondovske imovine, a ono što se dobije dijeli se na plaće i ostale troškove zaposlenih u fondovima i društvima za upravljanje, s tim da dioničarima pripadne najmanji dio.
Interesantna je u ovom pogledu ukupna fondovska struktura ove djelatnosti. Fond mora biti registriran u Bosni i Hercegovini, međutim njime ili njima gazduje društvo za upravljanje fondovima, koje može i ne mora biti registrirano u matičnoj zemlji fonda. Kada se nešto kupuje i prodaje o tome odlučuje društvo, a ne fond. A kada se proda novac ide fondu i dioničarima, a društvu i zaposlenim u njima pozamašna provizija ili naknada. Jedna vrsta perpetumobila! O prodaji ili stavljanju u funkciju uglavnom se odlučuje van matične zemlje, jer je većina društava registirana i drugim državama (Slovenija, Hrvatska). Ne možemo se otetu utisku o mogućim manipulacijama.
Još da dodamo, više od šest milijardi KM u cerifikatima, na računima stanovnika BiH koji su na njih imali pravo (zaposleni prema radnom stažu, borci pa i nasljednici za umrle) nije utrošeno, ili stručno rečeno operacionalizirano. Vlast, je, naime, raspisala svega četiri javna poziva za prodaju bivše društvene imovine za certifikate.
Više nema javnih poziva ili više nema imovine, iz čega se može izvući zaključak da je štampano više certifikata nego što realno imovina vrijedi. Ili se radi o svojevsnoj manipulaciji s društvenom imovinom i namještanjem prodaje.
Naime, još uvijek se vrši prodaja certifikata i vaučera pred berzama u Sarajevu i Banjoj Luci, za jednu do dvije KM u vrijednosti u cerifikatima 100 KM. Šta mislite ko ih kupuje? Uglavnom oni koji kao pojedinci imaju vezu da nešto kupe u maloj privatizaciji, 65 posto u certifikatima i 35 posto za gotov novac. Itekako se isplati, ako je riječ o nekoj radnji ili zemlji koja nema vlasnika, ili im je vlasnik država. Ali treba imati debelu vezu ili biti član stranke koja se pita.
HOĆE LI BiH UVESTI ESOP
Iako su uređene kapitalističke i razvijene države okupirane radničkim dioničarstvom, koje donosi značajan rast proizvodnje, poslovnu sigurnost i dobit, koliko znamo, o ovome se za sada u Bosni i Hercegovini sistemski ne razgovara. Ne postoje ni naznake da bi se mogao uvesti ESOP, odnosno radničko dioničarstvo kako ga poimaju SAD i druge zemlje, mada niko ni u BiH ne sprječava vlasnike kapitala da ponude radnicima da otkupe dio kapitala i na ovaj način povećavaju svoju poslovna aktivnost. Ali bez ikakve zakonske obaveze države, u pogledu poreskih olakšica ili registracije ovakvih dokapitalizacija.
Ne postoje čak ni incijative da se, recimo, putem upisa dionica prikupljaju sredstva za proširenje poslovne aktivnosti, na način da se takvom dioničaru odgovarajućih kvalifikacija ponudi radno mjesto, uz učešće u suvlasništvu firme, što je uobičajen način u uređenom kapitalističkom svijetu. Naprimjer, na takav način širio se pomenuti Microsoft, Hewlet-Packard, Procter&Gamble, Cisko, Intel, Motorola i mnoge druge informatičke kuće, koje danas vladaju svijetom. Čak i proizvodne firme šire se po tom receptu. Ljudi od talenta i volje udružuju znanje i kapital da bi osvajali tržište i radili bolje.
Mi kao da se krećemo unazad. Pogledajte samo posljednje izvještaje sa dvije bh. berze u Banjoj Luci i Sarajevu. Gase se dionička društva, promet dionicama opada, a raste promet bankarskim obveznicama i trezorskim zapisima ili nadoknadom ratne štete, s relativno uskim rasponom slobodne trgovine, vezano za rokove povrata i kamate od pet do 10 posto.
Da je kompletno dioničko poslovanje i tržište vrijednosnih papira u BiH u ozbiljnoj krizi, govore podaci o tržnom udjelu firmi. Među deset prihodovno najvećih kompanija u BiH nema nijednog dioničkog društva. Dominantna su porodična preduzeća. Ne potcjenjujući porodični biznis koji je itekako značajan, na takav način dugoročno nema bržeg razvoja niti snažnijeg zapošljavanja. Dionički kapital ključ je razvoja svakog uređenog društva.
Tržišni kapital mora da kruži, da se oplođava, a najbolje se oplođava jasnim i definiranim pravilima na tržištu vrijednosnih papira. Naravno, uz uvjet da takav kapital donosi dobit i isplatu dividende vlasnicima vrijednosnih papira. Bez toga bespredmetno je govoriti o bilo kakvim efektima.
Upravo u pomenutom pogledu najbolji oblik ulaganja kapitala je masovno radničko dioničarstvo. Naravno, uz uvjet da nema štimanja bilansa i prevara, niti problematičnih direktora i većinskih vlasnika koji će sebe osiguravati viskom primanjima, a dioničarima šipak, čak i kada pozitivno rade i donose dobit.
Takvog poslovanja, prevara i štimanja bilansa, nagledali smo se u prethodnih 20 godina, čak i od ljudi u berzama, komisijama za vrijednosne papire, brokerskim kućama i registrima. To su najobičnije krađe za koje u tržišno razvijenim državama ima samo jedno pravilo, javno žigosanje i zatvor.
Ako firma organizirana kao doničko društvo posluje pozitivno ali ne isplaćuje dividendu, krši osnovno pravilo poslovanja i poslovnog poštenja. Vlast je dužna da je javno upozori.
Radničko dioničarstvo i svi oblici jačanja i širenja dioničkog kapitala trebali bi imati prioritet odgovarajućih institucija sistema u narede četiri godine. Ukratko, vlast u BiH morala bi hitno pokrenuti i ozakoniti ESOP.
