Od 3.531.159 stanovnika koji stalno žive u Bosni i Hercegovini po popisu iz 2013. godine, više od milion ih živi u seoskim i ruralnim područjima i sredstva za život gotovo isključivo obezbjeđuju sa zemlje. Ili da budemo konkretniji, od 1.155.736 domaćinstava koliko ih ukupno ima u državi, čak 363.394 bave se stočarstvom, ribarstvom, voćarstvom i zemljoradnjom kao zanimanjem, a njih 56.609 više nezvanično nego zvanično, prodaju svoje proizvode da bi preživjeli.

Unatoč tolikog broja ruralnog stanovništva koje se bavi poljoprivredom, po podacima Agencije za statistiku BiH o vanjskoj trgovini za 2017. godinu, deficit zemlje u sektoru hrane iznosio je 1,619 milijardi KM, konkretno uvezli smo za 2,350 milijardi, a izvezli za svega 731 milion KM. Ako se ovom bilansu dodaju podaci o uvozu i izvozu pića i napitaka te industrijskih i krmnih biljki, deficit robne razmjene u sektoru poljoprivrede i prehrambene industrije premašuje dvije milijarde KM, preciznije iznosi tačno 2,032 milijarde KM.

Zašto smo toliko ovisni o uvozu poljoprivrednih proizvoda, napitaka i hrane predmet je ove analize? No, da bi na to pitanje odgovorili prvo moramo sagledati resurse i mogućnosti zemlje da se prehrani iz vlastitih izvora i prerade prehrambenih proizvoda.

OGOLJENE NJIVE I LIVADE

S obzirom na klimatske i orografske preduvjete, može se reći da BiH ima veoma povoljne uvjete za razvoj poljoprivredne proizvodnje. Poljoprivredno i šumsko zemljište podjednako participiraju u ukupnoj površini države, u omjeru  52 posto površine.  U ukupnim površinama oranice i bašte zahvataju 999.000 hektara, od čega na zasijane površine otpada 527.000 hektara, a na ugare i neobrađene oranice 472.000 hektara, te rasadnike i ostalo oko 2.000 hektara. Prosjek obradivih površina po stanovniku iznosi 0,6 hektara, što je iznad EU prosjeka, koji iznosi 0,4 hektara. Po ovom podatku naša zemlja je ispred većine evropskih država. Izuzetak su jedino zemlje Panonske nizije i Francuska.

Osnovni razlozi neiskorištenosti ovih obradivih površina, prema podacima Direkcije za ekonomsko planiranje Vijeća ministara, su neriješeni imovinsko- pravni odnosi i minirana područja koja su posljedica ratnih događanja. No, ima i brojnih drugih subjektivnih razloga.

Jedan od hendikepa bh. poljoprivredne proizvodnje je njeno ustrojstvo i visok nivo fragmentacije zemljišta. Prema posljednjim dostupnim podacima ratne i poratne devastacije bivših agroindustrijskih kombinata, u Bosni i Hercegovini trenutno se nalazi oko 515.000 poljoprivrednih gazdinstva i većina njih su u gotovo stoprocentnom iznosu u individualnom privatnom vlasništvu.

U ukupnom broju čak 250.000 ili 50 posto gazdinstava manja su od dva hektara, 46 posto između dva i deset hektara, a tek njih četiri posto ima površinu veću od 10 hektara. Državna poljoprivredna gazdinstva koja su znatno veća i koja u ukupnoj strukturi još uvijek čine oko 15 posto poljoprivrednog etata, uopće se ne obrađuju ili posluju sa gubicima, ili nisu u poziciji da privuku značajniji broj zainteresiranih, kako bi funkcionirala na tržišnim principima. Svi ovi faktori sprječavaju okrupnjavanje, primjenu savremenih tehnologija i podizanje konkurentnosti bh. poljoprivredne proizvodnje na viši nivo.

U strukturi zasađenih površina dominiraju žitarice (pšenica i kukuruz) koje zauzimaju 310.000 hektara, što predstavlja 59 posto ukupno zasijanih površina. Zatim slijede krmno bilje na 145.000 hektara ili oko 25 posto ukupnih zasijanih površina te povrće sa oko 80.000 hektara ili oko 15 posto zasijanih površina, gdje je dominantna proizvodnja krompira i oko 10.000 hektara koji su zasađeni industrijskim biljem. Od ostalih kultura povrća značajan udio imaju kupus, čija se godišnja proizvodnja kreće oko 80.000 tona, te crni luk, paradajz i paprika s godišnjom proizvodnjom od po 40.000 tona.

Domaća proizvodnja žitarica, prije svega pšenice i kukuruza nije dovoljna da bi se zadovoljila ukupna potrošnja, i s tim moramo biti načisto zbog konfiguracije terena. Iako je u prošloj godini u strukturi sjetve zastupljen sa skoro 60 posto, ukupna proizvodnja kukuruza od 960.000 tona bila je dovoljna da se zadovolji tek oko 85 posto domaće tražnje. U domenu proizvodnje pšenice zabilježeni su još skromniji rezultati, pa je tako ukupna proizvodnja pšenice od 250.000 tona dovoljna da se zadovolji samo 45 posto ukupnih domaćih potreba.

Voćarska proizvodnja pretrpjela je ogromne štete tokom rata i trenutno se nalazi u fazi konsolidacije. U voćarskoj proizvodnji dominiraju šljiva, jabuka i kruška, a ukupna proizvodnja voća u prošloj godini iznosila je oko 285.000 tona.

Posmatrano po proizvodno potrošnim bilansama, bh. proizvodnja šljive dovoljna je da se zadovolji ukupna potrošnja, dok proizvodnja jabuka i krušaka zadovoljava oko 70 potreba. U posljednjih nekoliko godina zahvaljujući stimulativnim mjerama evidentan je trend povećanja broja voćnjaka i vinograda. Proizvodnja grožđa već zadovoljava oko 80 posto potreba domaće potrošnje. Da li se toliko i proda, drugo je pitanje!

Zbog visokog udjela pašnjaka koji iznose oko 53 posto ukupnih poljoprivrednih površina, stočarstvo predstavlja veoma važan segment poljoprivrede. Prema oficijelnim podacima  iz 1991. godine, ukupan broj krava bio je 623.000, a proizvodilo se 875.000 miliona litara mlijeka i mliječnih proizvoda. Podaci iz prošle godine govore da je broj goveda dostigao 60 posto iz 1991., a ovčarstvo je na 80 posto.

Po entitetima poljoprivreda je evidentno razvijenija u Republici Srpskoj, u kojoj se od 413.226 domaćinstava 141.626 bavi poljoprivredom, dok je u Federaciji od 715.739 domaćinstava 217.061 poljoprivrednih, što je znatno manje imajući u vidu da Federacija BiH ima milion stanovnika više. Poljoprivrednici u Republici Srpskoj, pa i Brčko distriktu znatno više rade za tržište nego u ostalom dijelu zemlje.

PREPUŠTENI SAMI SEBI

Kada se, s druge strane, pogleda socijalni položaj poljoprivrednika dobija se frapantan podatak. Od 363.394 poljoprivrednih domaćinstava u BiH, koja ponavljamo čine trećinu svih stalnih stanovnika u državi, po posljednjem popisu iz 2013. godine svega ih je 5.580 bilo osigurano, odnosno najmanje jedan član domaćinstva bio je prijavljen kao zaposleni, koji se profesionalno bavi poljoprivrednom proizvodnjom od koje živi, on i članovi njegove zajednice.

Taj podatak ne predstavlja ni jedan procent ukupno zaposlenih u državi, što će reći poljoprivreda je u cjelini prepuštena sama sebi, nema je nigdje u sistemu rada i radnih odnosa sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze, kada je u pitanju zdravstveno i penziono osiguranje i ostale beneficije, koje proizlaze iz radnog odnosa. Posebno je, u tom pogledu, oštećena treća generacija. Stariji koji ne mogu više raditi ostavljeni su na milost i nemilost zubu vremana i djeci ako ih žele i mogu izdržavati.

Čak i sa zaposlenim u prehrambenoj industriji (21.357), u cjelokupnom prehrambeno – poljoprivrednom sektoru BiH ne radi više od 26.900 osoba ili 3,59 posto ukupno zaposlenih u državi. U susjednoj Hrvatskoj i Srbiji, naprimjer, petina zaposlenih posredno i neposredno radi u i oko hrane i napitaka, a prosjek za Evropsku uniju je od osam do 17,5 posto.

Naravno da stvarno stanje nije takvo, da ih radi daleko više. Po popisu iz 2013. godine 56.609 osoba izjasnilo se da isljučivo žive od poljoprivrede i prerade poljoprivrednih proizvoda, ali nisu nigdje drugdje evidentirani. Jedan od deset zvanično je prijavljen, a svi ostali rade nacrno, u sivoj ekonomiji.

Posebna priča je prodaja tako proizvedenih proizvoda. Da bi neko prodavao na tržnicama treba biti registriran kao poljoprivredni proizvođač. Tako je i sa farmama, a pošto to većina nije, za njih je zvanična prodaja zatvorena. Zato cvjeta prodaja oko pijaca, na ulicama, po kućama, putevima, autobuskim stanicama .., robe koja nije prošla bilo kakvu kontrolu, pa čak ni mliječni i mesni proizvodi.

Problemi koje poljoprivrednici imaju u prodaji svojih proizvoda jedan su od glavnih razloga stagnacije ovog sektora i prekomjernog uvoza. Taj problem u većini država rješava se zadrugama, koje formiraju sami proizvođači, uz svesrdnu potporu vlasti, s ciljem da okupe brojne male poljoprivrednike i farme, zadovoljavaju njihove potrebe za mehanizacijom, preuzmu njihovi primarni proizvodi, dorade ili prerade, skladište u hladnjačama, i u povoljnom momentu plasiraju na tržište ili kao sirovina za prehrambenu industriju. Nažalost, mi smo većinu svojih zadruga uništili iz političkih razloga, kao socijalistički ostatak, neprimjeren kapitalističkoj privredi!?

U zemljama s razvijenom poljoprivredom, zadruge posreduju u otkupu primarnih proizvoda sa više od 50 posto. Međunarodne organizacije koje se bave poljoprivredom upozoravaju da je odnos domaćih vlasti prema zadrugama kod nas izrazito negativan i opterećen ideološkim predrasudama. Kakav promašaj!

Poljoprivreda u svim državama posjeduje socijalnu dimenziju i ima ulogu socijalnog amortizera. Sjetimo se samo situacije u kojoj se našla naša država u ratu i nakon krvavih ratnih dešavanja od 1992. do 1995. godine. Kako smo bili sretni kada su nam vispreni strani prijatelji poslali sjeme i kada smo ga posadili čak i u cvjetnim posudama na balkonima. To nam je bio najljepši poklon koji se mogao zamisliti.

Da bi opstali ljudi moraju jesti. Prema nekim procjenama gotovo 50 posto stanovnika BiH je na neki način i danas povezano s poljoprivrednom proizvodnjom i preradom. Nema nijednog razloga da se ova oblast ne uljudi i ne poveže s ukupnim privrednim životom. Stihijska proizvodnja i oslanjanje na uvozne prehrambene proizvode u najvećem dijelu proizvoda morala bi postati prošlost.

PODIĆI NA NIVO DRŽAVE

Loše stanje u oblasti poljoprivrede, ograničen napredak koji je ostvaren u razvoju ovog sektora u posljednjih nekoliko godina, kao i potreba harmonizacije zakonodavstva i prakse sa EU, ukazuju na činjenicu da će rješavanje poljoprivredne problematike u BiH zahtijevati, prije svega, jedinstven i koordiniran pristup izgradnji efikasnog institucionalno – pravnog okvira.

Neophodno je da proces izgradnje navedenog okvira od strane institucija vlasti bude usmjeren na podršku domaćoj poljoprivrednoj proizvodnji, s ciljem plasiranja kvalitetnih i konkurentnih vlastitih proizvoda za prodaju i preradu.

Pitanja i problemi ruralnog razvoja prioritet su evropskog partnerstva i Privremenog sporazuma s EU iz oblasti poljoprivrede. U tom pogledu, morao bi se u potpunosti implementirati Zakon o poljoprivredi, prehrani i ruralnom razvoju Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik BiH“, br. 50/08). Ovaj zakon već deset godina definira sektor poljoprivrede i aktivnosti koje treba poduzeti da bi se uspostavila jedinstvena poljoprivredna politika na nivou zemlje. Ali nje još uvijek nema.

Doduše nekih pomaka je bilo. Član 7. pomenutog  Zakona obavezuje  Ministarstvo za vanjsku trgovinu i ekonomske odnose BiH da u saradnji s entitetima i Distriktom usklađuje strategiju i planove za sektor poljoprivrede, prehrane i ruralnog razvoja. Rezultati su nesumnjivi. Nadamo se da nije pretenciozno ako posebno istaknemo angažiranje aktuelnog ministra Mirka Šarovića upravo na ovim pitanjima.

Zahvaljujući angažiranju Ministarstva znatno je bolja certifikacija i sanitarna zaštita poljoprivrednih proizvoda i prerada, što je omogućilo veći izvoz i zadovoljavanje EU normi, prije svega mliječnih proizvoda, ali i još nekih izvoznih produkata, domaćeg krompira, mesa i bh. mineralnih i prirodnih voda.

Međutim, malo se čini kada je u pitanju proizvodnja i prodaja na domaćem tržištu. Nije dovoljna samo reklama kupujmo domaće, valjalo bi poduzeti radikalnije mjere i obavezati prodajne lance i veletrgovinu da prodaju domaće, ako ga ima dovoljno u zemlji. Uostalom, tako čine sve druge države, pa i okolne koje evidentno još uvijek vladaju bh. tržištem i trgovačkom mrežom.

Kako primjećujemo, napokon i institucije sistema, posebno poslije objavljivanja rezultata popisa, poduzimaju konkretnije mjere. Nesporno da u tome prednjači Republike Srpska kao razvijeniji poljoprivredni dio zemlje. Ovaj entitet donio je i Strategiju razvoja poljoprivrede do 2020. godine i poduzeo niz mjera na evidenciji poljoprivrednih gazdinstava i olakšavanja poljoprivrednicima proizvodnje i plasmane proizvoda, a i uveo je ograničeno snabdijevanje plavim dizelom.

Imajući u vidu da se značajan dio zakonske i finansijske nadležnosti nalazi na entitetskom nivou, a da se međunarodne obaveze i EU fondovi implementiraju preko državnog nivoa, pomenuto ministarstvo mora preuzimati značajniju ulogu u koordinaciji između državnog nivoa i entiteta u procesu približavanja  oblasti poljoprivrede i ruralnog razvoja EU standardima. Isto tako, svi podaci govore da je ponovo sazrelo vrijeme da su pokrene pitanje formiranja ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja na nivou države, kakvo imaju sve druge države.

Potrebno je, također, uskladiti sistem podrške poljoprivredi BiH i ruralnom razvoju, te usmjeriti podršku na registrirana poljoprivredna gazdinstva. Uslov za dobijanje subvencija mora biti taj, da je gazdinstvo pa i individualna proizvodnja registrirana. Podsticaji i podrške moraju biti harmonizirane na nivou cijele države, kako se ne bi stvarala nejednaka i nelojalna konkurencija.

I na kraju, mora se pronaći način da se registriranim poljoprivrednicima napokon osigura jeftiniji plavi dizel za pokretanje mehanizacije. Nema nikakvog smisla da BiH bude jedina država u regionu pa i Evropi, koja nema ove subvencije, koja našu poljoprivredu čini skupom i nekonkurentnom.

 

PREKOEnes Plečić
IZVORBusiness Magazin
PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here