Može li se u Bosni i Hercegovini živjeti od plaće i rada? Da bismo odgovorili na ovo pitanje moramo, prije svega, sagledati kakvo je danas kod nas tržište rada, kolika je ponuda i potreba za radnicima, trebaju li i koliko onima koji upravljaju državom poslodavci i radnici, da li ih je puno ili malo, jesu li adekvatno obrazovani i plaćeni za svoj rad, koliko su zaposleni i poslodavci zadovoljni onim što čini vlast, a koliko vlast svojim poslodavcima i radnicima.

Uostalom, svaka društvena zajednica zasnovana je na radu svojih stanovnika, čime se obezbjeđuje produktivna egzistencija, obnavljanje porodica i društveni napredak. Rad se prema tome definira kao svjesno organizirana i plaćena djelatnost ljudi, radi postizanja nekog korisnog učinka, kojim se može zadovoljiti određena vrsta ličnih i zajedničkih potreba.

Međunarodne organizacije rada (ILO) kaže da je rad bit postojanja jedne društvene zajednice, koja vrijedi onoliko koliko vrijedi njen rad, svakog pojedinca i svih zajedno, koliko proizvodi materijalnih dobara i prati tehnološki napredak. Kakvo je u tom pogledu stanje u našoj zemlji?

ZAPOSLENI I NEZAPOSLENI

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u januaru 2018. godine, broj registriranih zaposlenih u BiH (posljednji statistički podatak) iznosio je 790.943, od čega je 333.306 žena. U odnosu na decembar 2017. broj zaposlenih osoba smanjio se za 0,2, a broj zaposlenih žena također se smanjio i to za 0,4 posto.

U proteklih 12 mjeseci imali smo najvišu stopu povećanja zaposlenosti u regionu i jednu od najviših u Evropi. Stopa registrirane zaposlenosti za januar 2018. godine iznosila je 24,3 posto i u odnosu na decembar 2017. godine ostala je nepromijenjena.  U januaru 2017. godine broj zaposlenih iznosio je 753.929, na osnovu čega se može zaključiti da je samo u jednoj godini broj zaposlenih povećan za 37.014 ili u procentima 4,23 posto.

Od ukupnog broja zaposlenih u januaru 2018., njih 511.571 radio je u Federaciji BiH, 17.149 u Brčko distriktu, a 262.223 u Republici Srpskoj. Stopa registrirane zaposlenosti, u odnosu na broj stanovnika, u Federaciji BiH iznosila je 25,1 posto, u Brčko distriktu 22,7, a u Republici Srpskoj svega 0,3 posto iznad 20 procenata.

U isto vrijeme, broj registriranih nezaposlenih prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH smanjen je za 26.761, na  472.957 osoba, od čega 348.639 u Federaciji BiH, 113.429 u Republici Srpskoj i 10.889 u Brčko Distriktu, ili u procentima 4,09 posto, što je također jedna od najviših stopa smanjenja nezaposlenosti u regionu pa i Evropi. U odnosu na ukupan broj stanovnika, kojih je prema popisu iz 2013. godine 3,534.159, na 4,46 stanovnika Bosne i Hercegovine dolazi jedan registrirani zaposleni, a ako se uzme u obzir radno sposobno stanovništvo od 15 do 65 godina svaki četvrti ima posao.

Kada su u pitanju registrirani nezaposleni, rezultat bi nesumnjivo bio daleko bolji da nije jedne anomalije za koju je isključivi krivac administracija u Federaciji BiH, iako ovaj dio BiH ima najvišu stopu registrirane zaposlenosti u zemlji. Ali je u Federaciji BiH i najveća stopa nezaposlenosti, ne zato što ljudi nemaju prilika za posao, već što se preko službi Zavoda za zapošljavanje obezbjeđuje zdravstveno osiguranje pa vam prijava dođe kao dobra prilika da osigurate sebe i porodicu i nastavite rad u sivoj ekonomiji. Ovo je Republika Srpska poodavno riješila socijalnim kartonom i socijalnim službama pa se nikako ne možete prijaviti na biro rada da biste dobili zdravstveno osiguranje, ako imate od čega da živite. No, to je analiza za sebe, nekom drugom prilikom.

Također, diskutabilan je i izvanredni rast zaposlenosti u BiH od 37.014 novih radnih mjesta u 2017. godini, koji se gotovo u cijelosti odnosi na Federaciju BiH. Naime, prije dvije godine ovaj entitet zadužio se za više od 100 miliona KM, kojima je sufinansirano zapošljavanje mladih s biroa rada na određeno vrijeme (dvije godine), tako da im prema ugovoru jednu godinu naknadu za rad u visini 600 KM plaća Vlada, a drugu poslodavac.

Kada isteknu dvije godine, ako poslodavac nema za njega novca i posla, subvencionirani zaposlenik figurativno rečeno dobija nogu. A može i ranije, kada istekne Vladina godina, ako ga poslodavac nema čime platiti. Na taj način na određeno vrijeme iz kantonalnih službi zapošljavanja za protekle dvije godine povučeno je više od 50.000 nezaposlenih, s nadom da će dobiti stalni posao.

Akcija sticanja pripravničkog i dvogodišnjeg radnog staža nastavlja se i u ovoj godini. Najviše radnih mjesta na subvencionirani način otvoreno je u prerađivačkoj industriji i trgovini, više od 20.000. Ali je evidentiran i strahoviti rast zaposlenosti u pojedinim društvenim organizacijama i stranačkim službama, kako bi mladi kadrovici i glasači odradili pripravnički rad, s nadom da će dobiti stalni posao. U svakom slučaju, i pored oprečnih stavova struke moglo bi se desiti da se privreda naglo probudi i akcija poluči uspjeh.

S pomenutih 37.014 novih radnih mjesta, broj registriranih zaposlenih već se približio broju zaposlenih prema Anketi o radnoj snazi po metodologiji ILO-a, prema kojoj je u prošloj godini u Bosni i Hercegovini bilo 837.000 zaposlenih  i samozaposlenih, koji efektivno rade.

JAVNI I PRIVATNI NOVAC

Za svaku državu i društvo bitno je da svako ko ispunjava uvjete ima posao i šansu da radi. Međutim, isto toliko je bitno gdje se radi, da li se troši poreski novac i krediti za radno mjesto ili se stvara nova vrijednost i prodaje roba i usluga, koje su stvorene u vlastitoj zemlji. Od 790.943 zaposlenih u januaru 2018. godine 33,5 posto radilo ih je u budžetskim i javnim institucijama, a 66,5 posto u proizvodnji i različitim vrstama usluga.

U poljoprivredi i šumarstvu je 18.848, u rudarstvu i vađenjima 18.266, u proizvodnji i distribuciji energije 17.237, snabdijevanju vodom 12.696, građevinarstvu 36.842 i prerađivačkoj industriji  163.957 zaposlenih.

Zanimljivo je da je samo u jednoj godini broj zaposlenih najviše povećan u industriji, za 14.820 novouposlenih, što bi bilo izuzetno značajno da nije jedne sitnice. Naime, evidentno je da je najviše novih radnih mjesta u industriji otvoreno u fabrikama koje se bave lohn poslovima za stranog naručioca koji šalje materijale na doradu. Lohn inače čini 32 posto bh. izvoza, a zaposleni uglavnom rade u tri smjene s najnižim plaćam u državi, jedva 400 do 500 KM neto. Izvjesno je da su pojedini vlasnici lohn pogona iskoristili priliku da povećaju zaposlenost i na račun novca koje su izdvojile vlade za sufinansiranje pripravnika ostvarujući na taj način dvostruku korist, od strane naručioca posla i jednogodišnje subencije za pripravnički staž.

Po svemu, nešto se slično desilo u trgovini. Naime u januaru 2017. bilo je 137.078 zaposlenih u bh. trgovini, da bi u januaru ove godine taj broj narastao na 147.410 radnika ili za 10.332 novouposlenih, potom u ugostiteljstvu i turizmu za više od 3.000 novih zaposlenih. Biće interesantno pratiti hoće li ostati na poslu kada istekne godina, u kojoj im plaću i doprinose isplaćuje netko drugi, a ne poslodavac.

I na kraju javne usluge. Više od 33 posto zaposlenih naknadu za rad prima iz prikupljenih poreza i doprinosa, 73.054 zaposlenih u javnoj upravi i odbrani, 65.335 u obrazovanju, 52.363 u zdravstvu i socijalnoj zaštiti, a tu je i više od 30.000 zaposlenih u raznim drugim ustanovama, institutima, agencijama, akademijama, pozorištima, galerijama, raznim fondovima i zavodima, sportskim, invalidskim i boračkim organizacijama, koje se, također, najvećim dijelom finansiraju iz javnih prihoda.

Procjene su da se još više od 200.000 zaposlenih nalazi u sivoj ekonomiji, bez  bilo kakvih prava iz radnog odnosa i evidencije.

NEPRAVEDNA RASPODJELA

Može se slobodno reći da u Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstveno uređen sistem vrednovanja rada, iako imamo sijaset kolektivnih ugovora i tarifnih pravilnika na koje se pozivaju i organi vlasti, i sindikati i poslodavci. Rasponi u prosječnim plaćama su takvi da bi u iole uređenom društvu izazvali revoluciju (vidi tabelu u prilogu). A da bude interesantnije, razlike su u promil iste u svim dijelovima države, bez obzira da li se radi o bh. Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i ostalim naravno, koji su do srži posvađani kada su u pitanju politički teme.

Plaće su najniže tamo gdje se stvarno radi, gdje privatni poslodavac neće trpjeti zabušavanja, u neposrednoj proizvodnji. Tako, čak 163.957 zaposlenih u elitnoj  prerađivačkoj industriji BiH, koja je svugdje u svijetu u vrhu po zaradama, ima neto prosjek koji je u januaru 2018. godine iznosio svega 652 konvertibilne marke neto (985 KM bruto) ili svega 74,9 posto prosjeka države. Još su gore u trgovini, 636 KM neto, građevinarstvu 567 i ugostiteljstvu 541 KM ili svega 62 posto prosjeka države.

Pomenute četiri djelatnosti zapošljavaju 388.461 radnika ili 50 posto zaposlenih u Bosni i Hercegovini, a kada se njima dodaju još nisko plaćeni u poljoprivredi, raznim uslugama pa čak i osiguranjima i zaštiti objekata, više od 60 posto zaposlenih u Bosni i Hercegovini jedva da na ruke prima 600 konvertibilnih maraka mjesečno, ili nešto malo više od 300 EUR.

S druge strane, imamo elektroprivrede čiji je prosjek mjesečnih plaća 1.414 KM neto, banke i osiguranja 1.423, telekome i informatiku 1.242, javnu upravu 1.212, zdravstvo i socijalna zaštita 1.148 KM,  čiji je neto i bruto prosjek dva puta veći nego zaposlenih u industriji, trgovini i ostalim uslužnim djelatnostima. Čak i njihovi sindikati podržavaju takvu raspodjelu i predlažu još više plaće na račun povećanja cijena električne energije i finansijskih usluga.

Da rezimiramo, čak 600.00 zaposlenih u Bosni i Hercegovini ili u procentima 75 posto, ima plaće ispod prosjeka države (870 KM), a među njima čak 200.00 čiji je prosjek plaća ispod 600 KM. Ostali, 190. 953 ima prosjek iznad 1.200 KM.

Prosjek funkcionerskih plaća premašuje 3.500 KM neto. I to samo kada je u pitanju osnovna plaća. S raznim naknadama, plaćenim sastancima, radom u komisijama, toplim obrokom i prijevozom i naknadama za odvojeni život, ukupne naknade za mjesečni rad funkcionera nerijetko iznose kao  godišnja plaća industrijskog radnika na lohn poslovima. Menadžerske zarade su, pak, potpuna nepoznanica. No, zna se da u finansijama i komunikacijama pa i pojedinim klasterima mjesečno premašuju 10.000 KM.

Zašto su tolike razlike u plaćama nije teško zaključiti. Na nivou države pa čak i entiteta i kantona niko se do sada nije usudio ili nije htio da utvrdi najnižu cijenu rada, koja je u svakoj uređenoj državi korektor svih ostalih zarada, a do nje se dolazi na bazi bruto domaćeg proizvoda, cijena i inflacije ili deflacije. Također, u većini evropskih država utvrđivanje najniže satnica od strane vlade određeno je zakonom. A kod nas vlade su to prepustile sindikatima i poslodavcima koji najčešće nisu reprezentatitvni da o tome odlučuju.

Zadržavanje postojećeg načina utvrđivanja cijene rada dovest će do još većeg raslojavanja među zaposlenim na dvije kategorije, jedne koji će imati relativno mirnu starost i relativno solidnu penziju/mirovinu i masu drugih kojima će se jedva moći osigurati zajamčeni iznos rente.

Iz podataka o uplaćenim doprinosima (bruto plaći) vidljivo je da se masovno u cijeloj privredi vrši uplata ovih izdvajanja na zajamčenu plaću, a u javnom sektoru na puni iznos. Radnici se već dijele na povlaštene i zaposlene po stranačkim linijama u javnim djelatnostima i ostale koji jedva sastavljaju kraj s krajem, dok ne pukne. Bosna i Hercegovina nesumnjivo ima resuse da se bolje i poštenije živi. Pa, sretan vam Prvi maj u izbornoj 2018. godini.

 

IZVORBusiness Magazin
PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here