Ni na čije iznenađenje, Vladimir Putin je još jednom pobijedio na izborima u Rusiji i uz rekordnih 76,7 posto glasova osigurao četvrti mandat na mjestu predsjednika. U narednim godinama stoga možemo očekivati dodatno jačanje njegove pozicije moći na čelu konzervativnih vrijednosti, nastavak zaoštravanja odnosa sa Zapadom, a, možda nešto manje izvjesno, i napore ka jačanju ruske privrede.
U prvim godinama svoje vladavine, Putin je Rusima obećao prosperitet i stabilnost, međutim, nije uspio diverzificirati rusku ekonomiju, koja je postala još više ovisna o izvozu prirodnih resursa, niti se izboriti s korupcijom, a sve je dodatno zakomplikovao pad cijena nafte 2014.
Reforme na čekanju
Treba naglasiti da ruskoj ekonomiji ne ide loše. Inflacija, koja je iznosila 17 posto, smanjena je na dva posto, a stopa nezaposlenosti zadržala se na pet posto. Timothy Ash, strateg za tržišta u razvoju pri Bluebay Asset Managementu istaknuo je za AlJazeeru da je posljednjih nekoliko godina za Rusiju bilo teško, ali da su se „Putinove ekonomske politike pokazale korisnima u nekoliko pogleda: stvorena je finansijski stabilna kamatna stopa, inflacija je smanjena. Problem je što je rast vrlo slab i razočaravajući.“ Poređenja radi, 2007. rast je iznosio 8,5 posto. „Fiskalna i monetarna politika bile su prestroge i pretjerano agresivne usljed geopolitičkih briga s kojima se Rusija suočava. Putin se također držao podalje od strukturalnih reformi – ruskoj ekonomiji su nužne duboke strukturalne reforme – poput uslova poslovanja, borbe protiv korupcije, demografskih problema“, naveo je Ash.
Ash je mišljenja da je pravo pitanje „da li je Putin uopće zainteresiran za ambiciozniji plan ekonomskih reformi“. „Rusija je još uvijek oslonjena na naftu, a osim u poljoprivredu, nije se puno ulagalo u diverzifikaciju ili investicije. Rusija se još uvijek muči da privuče direktne strane investicije, što nas ponovo dovodi do uslova poslovanja i geopolitičkih odnosa sa Zapadom. Ukoliko ste velika kompanija, da li biste se osjećali sigurnim da izgradite fabriku u Rusiji u trenutku kad su njeni odnosi sa Sjedinjenim Državama i Evropom toliko komplikovani? Vjerovatno ne. Putin jeste poboljšao živote običnih Rusa, ali su „posljednje tri ili četiri godine bile teške jer je stagnacija stalno stanje. Radna mjesta jesu sigurna, ali životni standard je na udaru i mnogi mladi liberalni Rusi odlaze iz zemlje. Rusija treba ove ljude za jačanje produktivnosti i rasta ekonomije.“
U ekonomskoj stagnaciji
Bez obzira što se nije istaknuo na području reformi, Putin je samopouzdan u svojim obećanjima naciji. Poslije izborne pobjede, obećao je da će u narednih šest godina na mjestu predsjednika Rusije raditi na podsticanju ekonomije, smanjiti stopu nezaposlenosti i povećati prosječne prihode po glavi stanovnika, te poboljšati razvoj infrastrukture u zemlji, zdravstvo i školstvo, a na temelju „moćne tehnologije“.
U godišnjem obraćanju naciji 1. marta Kremlj je nastojao uvjeriti birače obećanjima o poboljšanju uslova života i prihvatanju nove ekonomske realnosti, ali obećanja nisu bila popraćena konkretnim mjerama. Zapravo, čitava Putinova vladavina ilustracija je njegove nezainteresiranosti za probleme ekonomije. „Prve godine bile su u znaku nekih važnih reformi, poput uvođenja jedinstvenog poreza 2001, ali poslije toga nije urađeno ništa previše značajno“, ocijenio je Alexander Libman, stručnjak za Rusiju na Univerzitetu u Minhenu. „Rusija živi u ekonomskoj stagnaciji. Premda je bilo perioda rasta, njihov učinak je utišan recesijama, 2009. i u periodu 2015. i 2016. godine“, dodao je Libman.
Ovisnost o nafti
Ruski narod žrtva je ovakve privredne apatije, ističe France24. Životni standard pao je za 20 posto u poređenju s 2014. godinom, a broj ljudi koji žive ispod granice siromaštva povećan je sa 15,5 miliona u 2013. na 20 miliona u 2017. Ipak, ako se poredi današnja situacija s onom koja je bila na snazi prije dolaska Putina na čelo države, slika nije tako mračna. „Životni standard je otad više nego udvostručen, siromaštvo je smanjeno, zdravstveni uslovi su značajno poboljšani, a životni vijek stanovništva i natalitet su se oporavili“, ističe Vercueil. To ukupno poboljšanje, međutim, više treba zahvaliti ruskom izvozu nafte nego Putinu samom. „Većina poboljšanja desila se između 2000. i 2008. godine, u periodu u kojem su se cijene nafte udesetostručile“, dodaje ovaj ekonomista. To najbolje potvrđuje koliko Rusija, kao najveći izvoznik nafte u svijetu, ovisi o crnom zlatu.
I dok privredno zdravlje Rusije većinom zavisi od vanjskih faktora, to nije slučaj s njenim slabostima. Iako Kremlj redovno nastoji za svoje poteškoće kriviti međunarodne sankcije uvedene nakon aneksije Krima 2014. godine, prema mišljenju Libmana „uticaj sankcija je preuveličan“. Sankcije jesu smanjile obim trgovine i učinile život težim za određene oligarhe, ali njihove se posljedice većinom osjete samo kratkoročno. Ruske dugoročne strukturalne slabosti potiču od „birokratske crvene trake, infrastrukturnog standarda i korupcije“, mišljenja je ovaj analitičar. Ako se tome pridodaju Putinovi potezi na međunarodnoj sceni, dobije se „klima nestabilnosti koja šteti ruskim preduzećima i investitorima koji nemaju načina da predvide u kom smjeru će se zemlja razvijati“, naglasio je Libman.
A onda kada nije zauzet žrtvovanjem ruske ekonomije na oltaru svoje želje za globalnom moći, Putin nastoji imati kontrolu nad njom. „Prvi znak tog nastojanja bilo je uništavanje Yukosa 2003. i 2004. godine“, istaknuo je Libman, podsjećajući na nekadašnjeg naftnog diva koji je Putinovog rivala Mihaila Hodorkovskog učinio najbogatijim čovjekom u Rusiji. Hodorkovski se, Putinovim zalaganjem, našao iza rešetaka. Nakon godina divlje privatizacije koja je uslijedila nakon pada Sovjetskog Saveza, državna kontrola vratila se na scenu pod Putinovim rukovodstvom. Najprije se odnosila na sektore koji su smatrani strateškima, poput energetskog, a potom je proširena i na sve ostale. „Danas kompanije pod kontrolom države čine skoro tri četvrtine ruskog BDP-a“, istaknuo je nedavno za Project Syndicate Konstantin Sonin sa Univerziteta u Chicagu.
Zadaci pred Putinom
Ukoliko želi napraviti razliku u svom četvrtom predsjedničkom mandatu, Putin će se morati latiti nekoliko ozbiljnih zadataka. Prvi je obezbjeđivanje radne snage. Ruska populacija koja trenutno broji 146,9 miliona, izgubila je više od pet miliona žitelja od 1991. godine. Prva generacija Rusa rođena u postsovjetskoj eri, obilježenoj niskim natalitetom, ulazi na tržište rada, što znači da bi Rusija uskoro mogla iskusiti manjak kvalifikovane radne snage. „Imat ćemo manjak mladih ljudi u narednih 10 do 15 godina, a mladi stručnjaci bit će zlata vrijedni“, ocijenio je nedavno bivši ministar finansija Aleksej Kudrin. Dob odlaska u penziju u Rusiji je trenutno 55 za žene i 60 za muškarce, što znači da su ruski penzioneri među najmlađima u svijetu. Putin je već nekoliko puta naglasio da su reforme na ovom području nužne, ali i ocijenio da vrijeme za njih još nije došlo.
Privlačenje stranih investicija poboljšanjem poslovne klime također je važna zadaća. Kremlj je od premijera Dmitrija Medvedeva i direktorice Centralne banke Elvire Nabiulline nedavno zatražio da do 15. jula izrade „akcioni plan“ koji će značajno povećati ulogu investicija u ruskoj ekonomiji. Iako su investicije povećane za 4,4 posto u 2017, radilo se većinom o velikim pojedinačnim projektima poput izgradnje stadiona za Svjetsko prvenstvo.
Jačanje produktivnosti je također važno, do čega bi došlo ako bi se modernizirale velike kompanije. No, najveći zadatak jeste diverzifikacija ekonomije prepuštene na milost i nemilost cijena nafte. Weafer mogućnosti za diverzifikaciju vidi u ulaganju u preduzetnike i mala preduzeća tako što bi se novac za investicije učinio pristupačnijim. Mišljenja je i da bi Rusija trebala podsticati investicije u „robotiku, pametne tehnologije i umjetnu inteligenciju“.
