U posljednjih nekoliko sedmica riječ koju sam najčešće slušala je – nesviđanje… Ljudima oko mene, sa kojima sam kontaktirala, ne sviđa se država u kojoj žive, političari na vlasti, obrazovni, zdravstveni i svi drugi sistemi i… (mogla bih ja, dragi moji, napuniti ovaj broj Business magazinea svime onim što se ljudima ovdje ne dopada). No, kada sa konstatacije da se nešto ne sviđa treba preći na djela – konkretna, tipa košenja trave ispred vlastitog ulaza (da ne idem dalje) malo je onih koji su spremni vlastitim trudom i radom popravljati nesviđanje.
A ima i onih koji djeluju na način koji pokazuje da teško napuštamo zonu vlastitog komfora (da ne kažem koliki smo egoisti i narcisi). U razgovorima sa direktorima i šefovima nekoliko što javnih preduzeća, što državnih agencija i institucija zaključila sam da kod nas postoji trend nesviđanja – novih uprava. Čini mi se da nema novoimenovanog direktora javnog preduzeća, agencije ili šefa institucije da se po preuzimanjem dužnosti nisu suočili sa masovnim bolovanjima, naročito rukovodećih kadrova iz prethodnog mandata.
Neki od njih su mi povjerili da godinu i nešto, koliko ima da su preuzeli mandat, neke svoje „uposlenike“ nisu ni vidjeli !?! Drugi se, pak, žale da imaju problem da su im uposlenici na bolovanju 30 dana, dođu tri dana na posao, oni im daju projekat da rade, ovi ponovo odu na bolovanje (tako izbjegavaju ljekarsku komisiju, između ostalog), a projekat – moraju – preuzeti njihove kolege ili se provedba mora zaustaviti.
Da se razumijemo, svjesni smo činjenice da među onima koji idu na bolovanje ima zaista bolesnih osoba i oni su nesporni.
No, mnogo je i previše dijagnoza (i to su mi direktori povjerili) koje se pozivaju na „stres“, PTSP i slična oboljenja. Bez saglasnosti uposlenika ne mogu ga poslati na ljekarsku komisiju da se utvrdi umanjena sposobnost (koja znači i drugo, obično, slabije plaćeno radno mjesto) i tu negdje počinje i završava začarani krug.
Ako mislite da žalim direktore javnih preduzeća, apsolutno ste u krivu. Znam kako se (uglavnom) dolazi na te pozicije… I ne sviđa mi se. Ali jednom neko mora staviti tačku na beskrajni niz povlastica u kojima uživaju „budžetlije“, uključujući i doktore koji mjesecima ljude drže na bolovanjima – a da pri tome nisu stvarno bolesni.
