Stolovi i stolice u ugostiteljskom objektu su prepolovljeni, nakon svakog gosta stolica i sto se dezinficiraju, ljubazno osoblje će vas zamoliti da odete u drugi ugostiteljski objekat ukoliko kod njih nema mjesta, duž ulica i parkova su postavljeni dozeri sa dezinfekcionim sredstvima na kojima bez dodira sa dozerom možete dezinficirati ruke, gotovo na svakom ćošku su automati u kojima možete kupiti masku i sredstvo za dezinfekciju.
Nije utopija ili društvo budućnosti. Ovako je sada u Turskoj u što sam se, dragi moji, imala priliku uvjeriti na licu mjesta. Moj povratak iz Turske desio se nekako u isto vrijeme kada su u Kantonu Sarajevo (a sada se to, uglavnom, proširilo i na ostatak BiH) donesene nove restriktivne mjere o broju osoba koje istovremeno mogu boraviti u zatvorenom i otvorenom prostoru. Jesu malo nelogične (jer isti broj osoba može boraviti u objektu od 60 i 300 metara kvadratnih) na što su hotelijeri i ugostiteljski radnici, s pravom ukazali, ali…
Dva dana nakon donošenja ovih mjera, imala sam priliku prošetati centrom glavnog grada. Uprkos propisanim mjerama, uz časne izuzetke, u većini ugostiteljskih objekata isti je broj stolova i stolica. I uglavnom su zauzeti… Nakon što jedni gosti odu, drugi sjedaju na njihovo mjesto, a dezinfekcija stolova i stolica se (valjda) radi po okončanju radnog vremena. I sad isti ti ugostitetlji koji su, već sam i ranije to spominjala, uglavnom na nekoj, da se lijepo izrazim, graničnoj etici poslovanja, kmeče do neba kako njima treba pomoć, oni propadaju i etc.
Pa nešto mislim, baš i trebate propasti, kada niste u stanju/ ne želite/ili što bi rekli u narodu, gladne vam oči (izabrati preferirani odgovor) obezbjediti da se ljudi u vašim hotelima, lokalima ili kako se veće zove to čime se bave, osjećaju sigurno. EEE, ali to znači da treba malo uložiti u deficijente, u svakodnevno čišćenje, možda kupiti i koju masku da se nađe i tako dalje i tome slično.
I sad bi kao turisti trebali doći ( pa se, sjećate se sigurno, svakodnevno medijski kinjilo ovo posve nesposobno Vijeće ministara da što prije i što hitnije otvore granice, ali hvala Bogu na njihovoj poslovičnom neradu, ovaj put ispade dobro…Sigurno su u neznanju spasili sijaset nevinih turista od „poslovanja“ ovdašnjih gazda hotela i kafića…)
Dakle, stvari su jednostavne, kada bi svi, da ponovim -SVI – ozbiljno i onako kako priliči onima koji hodaju na dvije noge, činili ono što se učiniti treba – bili bismo i zdraviji, a i radilo bi se i zarađivalo bolje. Jer, premda kafane izgledaju pune, puno je nas koji nismo ni privirili u neki ugostiteljski objekat, jer meni rećimo, ne pada na pamet, koronu fasovati u više ili manje prljavom ( čitaj nedezinficiranom) kafiću ili restoranu ili hotelu….
Razumijem i strah i neizvjesnost zbog posljedica koje na poslovanje (mjesecima) ostavlja pandemije COVID-19. No, ovakvo ponašanje (opet naglašavam, većine) vodi direktno u ono od čega svi strahujemo – zatvaranje i scenarij iz marta i aprila ove godine.
Ne možemo stalno krivicu prebacivati na nadležne, za ovaj dio odgovornost leži isključivo na poslodavcima, u konkretnom slučaju ugostiteljima. U ovakvoj situaciji apeli prema vlastima djeluju neozbiljno, a kazne inspekcija (kojih nesumnjivo mora biti) opravdano. Do nas je…
