Analiza: Kako unaprijediti rad

Svi podaci govore da se u Bosni i Hercegovini loše radi, te da je poslovna efikasnost dostigla kritičnu tačku. Privreda je u minusu koji prijeti nedostaku novca i kapitala, posebno u proizvodnim djelatnostima. Kako izaći iz krize i da li BiH ima stručno osposobljene radnike i poslodavce pa i politički ambijent koji će privredi i društvu osigurati toliko željeni napredak?

35
Rad

Povod za pripremu ove analize dao nam je tekst iz prethodnog broja o ulasku BiH u recesiju zbog pada industrijske proizvodnje za pet procenata. No, nije u pitanju samo industrija, već i pad u mnogim drugim djelatnostima, trgovini i drugim uslugama zbog opće besparice i neimaštine velikog broja stanovnika koji žive na ivici egzistencije.

Valja se, međutim, u tom kontekstu zapitati jesu li bh. radnici i poslodavci osposobljeni za više ciljeve, kakvo nam je obrazovanje i školstvo, administracija, koliko sama vlast i političari doprinose ili ne doprinose bržem razvoju. Naime, Bosna i Hercegovina je i u najnovijem godišnjem izvještaju Svjetske banke Doing Business za 2018. godinu, što u bukvalnom prijevodu znači činjenje poslovanja, zauzela 86. mjesto među 190 država svijeta. U regionu smo ubjedljivo na posljednjem mjestu.

Pođimo redom, da prvo vidimo da li se i koliko se kroz bruto domaći proizvod  (BDP BiH) polaže pažnja i kako se tretiraju  oni koji stvaraju novu vrijednost (proizvod i komercijalnu uslugu), da li njihov rad ili nešto drugo određuje budućnost zemlje.  U razvijenim državama obično više od 80 posto BDP-a (Grand Domestic Product) čini bruto dodana vrijednost privrednih djelatnosti. Kakva je  u tom pogledu situacija u našoj zemlji.

BDP daje drugu sliku

Prema podacima državne Agencija za statistiku BiH (tabela u prilogu) bruto domaći proizvod BiH u 2018. godini nominalno je iznosio 33,408 milijardi KM i u odnosu na 2017. godinu bio je nominalno viši 6,48 posto, dok je realni rast iznosio 3,62 procenta, uzimajući u obzir kretanje cijena i inflaciju. BDP deflator za 2018. iznosio je 2,75 posto.

BDP po stanovniku iznosio je 9.556 KM ili 4.886 EUR , odnosno 5.765 USD. Posmatrano po djelatnostima značajniji rast bruto dodane vrijednosti imala je proizvodnja i snabdijevanje električnom energijom i ostalim energentima (25,14 posto), poljoprivreda, šumarstvo i ribolov (12,03 posto), te administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti (10,34 posto).

U prva tri kvartala 2019. procjenjuje se da je rast BDP-a oko dva procenta i uglavnom je rezultat rasta cijena, a manje proizvodnje i komercijalnih usluga. S obzirom na inflaciju vjerovatno je da će kraja godine biti negativan.

Većina zemalja u regiji Zapadnog Balkana ima viši BDP od naše zemlje. Najveći godišnji bruto domaći proizvod po glavi stanovnika u regiji ima Hrvatska, koji je u prošloj godini iznosio 13.490 USD.  Slijedi Crna Gora u kojoj BDP iznosi 7.109 USD, Srbiji 6.313, dok je u Sjevernoj Makedoniji niže nego u BiH 5.110 USD, Albaniji 4.662  i Kosovu tek oko tri hiljade američka dolara.

Manje administriranja i korektniji odnos javne administracije prema onima koji žele da investiraju, imao je odraza na rast bruto domaćeg proizvoda u pojedinim okolnim državama. Očit primjer je Crna Gora koja je povećala BDP za trećinu od osamostaljenja, pa i Sjeverna Makedonija koja je, također, do posljednjih političkih nesuglasica imala visok rast bruto domaćeg proizvoda.

Da ne pominjemo Sloveniju čji je BDP po stanovniku, u odnosu na 1991. godinu, posljednju u sastava u bivše SFRJ, povećan na preko 30.000 USA dolara u 2018. godini. Slovenija po visini BDP-a spada već u viši razred EU država. Ispod nje su sve bivše socijalističke države srednje i istočne Evrope. Rezultat je to, prije svega, školstva koje je prilagođeno privrednim dostignućima i novim tehnologijama te mandžmenta i vlasnika kapitala koji to uvažavaju, adekvatno plaćaju i cijene. U strukturi BDP-a Slovenije proizvodnja i komercijalne usluge već premašuju 80 posto ukupne bruto dodane vrijednosti zemlje.

Upravo je struktura BDP-a, to koliko u njemu učestvuju proizvođači i  prodavači komercijalnih usluga, najvažnija stavka po kojoj se cijeni uspješnost jednog društva. Pogledajte tabelu pa ćete vidjeti da kod nas baš nije tako.

Prerađivačka industrija kao temeljna privredna grana sa 4,412 milijardi KM bruto dodane vrijednosti u 2018 godini, u ukupnom BDP BiH učestvuje u procentima tek sa 13,2 posto, a trgovina sa 4,681 milijardu KM sa nešto malo iznad 14 posto.  Kako industrija s obzirom na strukturu (namještaj, bazna proizvodnja i lohn poslovi) uglavnom izvozi, a trgovina uglavnom prodaje stranu robu, deficit robne razmjene penje se u nebesa. U ovoj godini mogao bi premašiti osam milijardi u KM. Bruto domaći proizvod to ne može pokriti, troše se uludo devize. Da smo unaprijedili znanje i ulagali u domaću proizvodnju i trgovinu deficit bi sigurno bio znatno niži.

Ili komparacija vađenja uglja i proizvodnje električne energije. Elektrane kupuju ugalj i proizvode struju. Profit je evidentno na strani elektroprivreda. Njihova bruto dodana vrijednost je 1,463 milijarde, a rudnika 592 miliona KM.

Trenutno je prema svim parametrima najnaprednija, pa i ekonomski najisplativija  privredna djelatnost u BiH građevinarstvo i poslovanje nekretninama. Građevinarstvo je u 2018. ostvarilo bruto dodanu vrijednost od 1,339 milijardi KM, a poslovanje nekretninama 1,668 milijardi KM. Zamislite koliki su profiti nekoliko stotina vlasnika nekretnina. Radnike plaćaju od 600 do 800 KM neto (često na crno), a u 2018. ostvarili su imputiranu rentu od čak 1,378 milijardi KM!? Rentijeri su uz nekolicinu politički angažiranih ljudi najbogatiji sloj stanovništva u zemlji.

Ne možemo se, također, oteti utisku da se ogromni novčani iznosi prikazani u BDP-u istovremeno pojavljuju na dva mjesta. Na primjer, porezi minus subvencije dati su kao posebna stvaka BDP-a. U 2018. iznosili su 5,715 milijardi KM. Ali su istovremeno ušli u bruto dodanu vrijednost javne uprave, odbrane i obrazovanja (2.490 plus 1.384 milijarde KM) koje se finanasiraju upravo iz poreza, PDV-a i nešto malo iz vlastitih prihoda, taksi i kazni, te direktnih poreza.

Takvih preklapanja ima i u finansiranju zdravstva i socijalne zaštite, 1,545 milijardi KM. Njihovi prihodi istovremeno su dati u bruto dodanoj djelatnosti zaposlenih u svim drugim djelatnostima kroz izdvajanja doprinosa na plaću i iz plaće radnika, čime se finansiraju zdravstvene usluge. Izuzetak je privatno zdravstvo, koje joč uvijek uglavnom posluje van sistema, s zanemarljivim udjelom u BDP-u zemlje.

Da ne bi sve bilo u sivoj nijansi izdvajamo neke djelatnosti koje zahvaljujući prije svega obrazovanim i relativno dobro plaćenim radnicima, imaju zdravu perspektivu. Tako su zaposleni u infomatičkim firmama i komunikacijama u 2018. imali bruto dodanu vrijednost 1,374 milijarde KM, a u stručnim i tehničkim djeletnostima 916 miliona. Isplati se ulagati u kadrove i znanje. Ove djelatnosti će nesporno u vremenu koje dolazi imati još veći prihod i značaj.

Javne djelatnosti u cjelini, imaju učešće u bruto domaćem proizvodu BiH od 11,136 milijardi KM ili u procentima 33,3 posto. Ako se tome dodaju sporadični načini finasiranja kulture i sporta taj se udio penje na oko 40 posto.

KAKO NAS ŠKOLUJU

Nema napretka bez školovane i obrazovane radne snage. A u Bosni i Hercegovini bar kada je u pitanju ponuda obrazovnih ustanove toga ne manjka. Drugo je pitanje je li to uskladu s bilo kakvom politikom zamjene radne snage i tehnološkim napretkom zemlje.

Kada je u pitanju samo broj privatnih i javnih školskih ustanova, posebno visokoškolskih svojevrsni smo svjetski rekorderi. Vjerovali ili ne, u  BiH na nepunih 3,5 miliona stalnih stanovnika akreditirana su čak 23 univerziteta sa 436 visokoškolskih ustanova i šest samostalnih visokih škola i fakulteta. U BiH, također, radi nekoliko fakulteta iz drugih država (najviše iz Srbije) koji obrazuju hiljade intelektualaca, a i mnogi studiraju u okolnim državama gdje su niže školarine, a lakše se (jer neće tamo raditi) polažu ispiti.

Od 23 univerziteta osam su javni koje prema zakonima u Republici Srpskoj finansira Vlada entiteta, a u Federaciji BiH kantoni, univerziteti u Istočnom Sarajevu, Banjoj Luci, Zenici, Sarajevu, Tuzli, dva u Mostaru (Sveučlište i Univerzitet „Džemal Bijedić“) i Univerzitet u Bihaću. Svi ostali su privatni, formirani po zakonima o privrednim društvima kao dioničko ili društvo s ograničenom odgovornošću jednog lica, s ciljem ostvarivanja dobiti.

U svakom slučaju dok ima kandidata, a  ima ih, vlasniku se isplati ovaj biznis. Isplati i profesorima koji uglavnom rade vanredno, s državnih fakulteta ili iz reda panzionera s akademskim tutulama. Međutim ni državni, iako ih u načelu finansira vlast i kaže se da je školovanje besplatno, nisu imuni od privatluka. Tako, gotovo svi upisuju kvotu redovnih studenata koji ne plaćaju školovanje i polaganje ispita. Ali, kada zadovolje tu kvotu koja je najćešće minimalna, mogu upisati koliko hoće tzv. samofinansirajućih studenata, čija godišnja upisnina nerijetko premašuje 2.000 do 3.000 KM. Čak se i pristupanje svakom ispitu plaća, a ako padne dvostruko i trostruko.

U svijetu se u prosjeku za obrazovanje generalno izdvaja oko 20 do 30 posto državnog budžeta, a kod nas u Republici Srpskoj, prema podacima Trasparensy Intenational BiH, izdvajanja iznose oko četiri posto BDP-a, u kantonima FBiH oko šest procenata. Više od 50 posto javnih izdvajanja odlazi na obavezno osnovno obrazovanje, a druga polovina na srednje škole i fakultete. Oko 88 posto budžetskih sredstava namijenjenih obrazovanju ode na plaće i naknade zaposlenih, a ostalo za materijalne troškove i skromna kapitalna ulaganja.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u školskoj 2018/2019. godini u BiH je u 1.803 osnovne škole upisano 280.018 učenika, što je u odnosu na prethodnu manje za 2.928 učenika. U 313 srednjih škola bilo je upisano 117.475 učenika, što je u odnosu na prethodnu školsku godinu manje za 6.673 učenika ili 5,4 posto. Visoko obrazovanje pak na prvi ciklus studija upisalo je 87.696 studenata, od toga je 75.952 studenta upisano na sve godine studija, a 11.744 su apsolventi. Približno svaki sedmi stanovnik zemlje bio je učenik ili student.

Ukrštanjem ovih podataka  dobijaju se zanimljivi, da ne kažemo stravični podaci. Kao prvo, svakom ko se razumije u brojeve jasno da je Bosna i Hercegovina u velikoj krizi dobijanja novih stanovnika, da umire znatno više njenih stanovnika nego što se rađa, ali i da se mnogi u najboljim godinama iseljavaju iz zemlje.

Ovo je posebno karakteristično za srednjoškolski uzrast. Čak  6.263 manje srednjoškolaca samo u jednoj godini je stravičnan podatak. A za najveću uzbunu je činjenica da se najveći dio manjka osjeća u školama za primijenjene zanate i tehničke škole, gdje se školuje za zanimanje i odakle se najdirektnije crpi najveći dio nove radne snage. Naime, od svih srednjoškolaca više od 80 posto opredjeljuje se za gimnazije i tehničke škole i nastavak školovanja na fakultetima ili odlazak iz zemlje.

Znatske srednje stručne škole imaju najmanje učenika, svega 22.270 od 117.475 upisanih srednjoškolaca u školskoj 2018/2019. godini. Što je još pogubnije većina ih nema nikakve veze s praksom u preduzećima iz svoje branše, niti odlaze na praktičan rad u odgovarajuće firme, što je pravilo u svim državama EU, a posebno u Austriji i Njemačkoj gdje se ovaj rad plaća, pa i stipendiraju buduće zanatlije koji će sutra biti stub proizvodnje.

Zanimljiv je i spisak fakulteta i visokih škola, posebno u privatnom sektoru. Veoma rijetko se sreću stručni fakulteti tipa elektrotehnika – energetika, mašinstvo – proizvodno strojarstvo, hemija, matematika i prirodne nauke.

Većina studenata uglavnom se upisuje na društvene fakultete: pravo ekonomija, menadžment, infomacione tehnologije (isključivo software), te kojekakve fakultete općeg tipa, defektologija, sport, fizička kultura, sociologija i politologija. Na četiri studenta dolazi tek jedan koji se školuje za rad u proizvodnji i stvaranju nove vrijednosti. Sve su češće pojave falsificiranja visokoškolskih diploma i njihivog sticanja bez provjere znanja ili upisivanja ocjena bez polaganja ispita. Najveći broj studenata koji se na taj način školuju dolazi iz društvenog i javnog sektora.

Ne možemo se oteti utisku da se u pojedinim slučajevima radi o ciljanoj klijenteli s osobnim predznacima (studentima) kojima se za novac može prodati rog za svijeću. A sutra neka se sami snalaze, važno je da se ima neka diploma. To što nema adekvatnog znanja njihova je briga. Neće raditi u našem kantonu ili entitetu. Elitna mjesta privatnih fakulteta i univerziteta su Travnik, Vitez, Ilidža, Kiseljak i Široki Brijeg, a u Republici Srpskoj, Gradiška, Bijeljina, pa i Banja Luka. U ovom pogledu ne zaostaje ni  Brčko distrikt.

DA NE BUDE KASNO

Evidentno je da je u Bosni i Hercegovini u cjelini, bez obzira na vidljive i nevidljive podjele, obrazovni sistem prepušten stihiji, posebno u dva segmenta, stručnom obrazovanju za neposredan rad i u tehnološkom pogledu u segmentu visokog obrazovanja, organizaciji rada, inovacija i primjeni svjetskih dostignuća u domaćoj praksi.

Bez reforme obrazovnog sistema i primjene novih tehnologija u sticanju znanja, naša zemlja ne može računati ni na veće iskorake u bruto domaćem proizvodu. Zapravo njegov je maksimum desetak hiljada KM po stanovniku pri sadašnjem novou privrednog razvoja, čak i kada bi se dio sredstava za javnu potrošnju smanjio i usmjerio u privredne tokove zemlje.

Obrazovnom sistemu u Bosni i Hercegovni uopće, a posebno u oblasti srednjeg obrazovanja treba dobra metla da se počistiti trulež koja se godinama nakuplja, ne samo u Bosni i Hercegovini, već na cijelom prostoru zapadnog Balkana uključujući Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, pa i Kosovo i Albaniju gdje idu studirati ljudi s ovih prostora na raznim univezitetima, kojih je više nego što ih ima cjelokupna ostala Evropa, SAD i Kanada. Susjedna Hrvatska, na primjer, ima sedam dražavnih sveučilišta: Zagreb, Osijek, Rijeka, Split, Dubrovnik, Pula i Zadar i još pet privatnih, te nekoliko specijaliziranih privatnih fakulteta. I to je to, u taj broj univerziteta uklapaju se sve visoke škole i fakulteti.

Dobra je stvar za Bosni i Hercegovinu što je prije nekoliko godina osnovana državna Agencija za razvoj visokog obrazovanja, ali je njen djelokrug isuviše uzak. Ona nema  ingerencije da vrši inspekcijski nadzor i kontrolu kako se obavlja nastava, ne može u tom pogledu prelaziti entitetske granice. Nije poznato koliko su diplome kompatibilne s obimom nastave na sličnim ili istim fakultetima kod nas i u svijetu, kao jedan od osnovnih uvjeta za njihovu nostrifikaciju i slobodan rad.

Agencija odavno vrši akreditaciju 50 ustanova za visoko obrazovanje, 23 univerziteta i 27 visokih škola i samostalnih fakulteta s čak 1.500 studijskih programa (smjerova), kojima je ranije nadležno ministarstvo dalo dozvolu za rad. U skladu s preuzetim obavezama svaka registrirana ustanova dužna se akreditirati nakon izdavanja dozvole za rad. Do sada je od navedenih 50 njih 30 dobilo dozvolu, dok ih je 18 upisano u registar visokoškolskih ustanova. Ali i većina neregistriranih i dalje nastavlja raditi!?

Suštinski je, međutim, problem taj što nema sistemskih analiza, da li doista Bosni i Hercegovini sa 3,5 miliona stanovnika treba 50 visokoškolskih ustanova i čak 23 univerziteta, a posebno nedostaju uporedne analize rada javnih i privatnih viskoškolskih ustanova.

Evidentno je, naime, da i pojedine privatne ustanove nisu bez duše, da u njima postoji dobra praksa (Univerzitet Travnik) da se dobri studenti iz materijalno ugroženih porodica nagrađuju neplaćanjem upisnine, pa i da im se pronalaze stipenditori, te da ostaju na fakultetima kao asistenti. S druge strane, evidentno je da je na pojedinim javnim fakultetima čak dva do tri puta više tzv. samofinansirajućih studenata kojima roditelji plaćaju školarinu, od besplatno upisanih (rođačkih i prijateljskih) odlikaša, na državni trošak kroz cijeli period studiranja. Ovi se fakulteti formalno mogu smatrati već privatiziranim, jer su ti prihodi daleko veći nego državna dotacija.

Ovo je trenutno najteži problem u visokom obrazovanju i leglo korupcije kojoj su posebno podložni javni fakulteti. Na privatnim toga nema. Može biti javašluka u nastavi i lakšeg davanja ocjena, ali dvojnih aršina i različitih načina plaćanja sasvim sigurno ne. Isto tako, javna je tajna da dobar broj profesora s javnih fakulteta radi i na privatnim, čak više nego na svojim fakultetima i beru velike honorare, od nekoliko hiljada KM mjesečno.

Možda je suviše smjelo, predložili bismo kao zaključak, da se privatizira cjelokupni sistem visokog obrazovanja, naravno uz daleko strožiju kontrolu institucija sistema, a da se finansiranje materijalno lošijih nadarenih srednjoškolaca koji žele na fakultet i master studij dijelom prenese u sistem javnog stipendiranja. Uostalom, tako je bilo i u socijalističkoj Jugoslaviji. Iako su svi nivoi obrazovanja bili formalno besplatni, država je davala stipendije materijalno ugoženim studentima za izdržavanje i plaćanje troškova tokom studiranja, čak i bez povrata novca ako studij završe s dobrim ocjenama i na vrijeme.

U suprotnom imat ćemo još veći dualizam između privatnih i javnih fakulteta i univerziteta, čiji profesori nerijetko sjede na dvije stolice, javno kritikuju privatne fakultete i univerzitete, a tajno rade isto to što i oni, naplaćuju sve što se naplatiti može od svojih sudenata, posebno onih koji spadaju u kategoriju samofinansirajućih.

Zamislite samo kako biste se osjećali da dođete na utakmicu, vama traže 20 KM, a drugi nekoliko puta bogatiji može i za jednu KM. Upravo to se dešava na javnim fakultetima. S vezama se može postati redovan bez ijedne marke, drugi sa svim peticama i sa najvišim kvocijentom inteligencije mogu samo ako plate nekoliko hiljada KM.

I na kraju, besmisleno je cjelokupnu politiku visokog obrazovanja u FBiH prepustiti kantonima. Ili ne bar onima sa manjom ekonomskom moći i brojem stanovnika. Zamislite, dobijamo privatne univerzitete tamo gdje do prije 20 godina nismo imali ni čestitu srednju školu.

PREKOEnes Plečić
IZVORBusiness Magazine
PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here