U svijetu je učestalost obolijevanja od karcinoma u posljednjih 17 godina porasla za čak 31 posto, ali je istovremeno zabilježen gotovo tri puta manji porast smrtnosti (za čak 11 posto).
Onkolozi kažu kako je to rezultat pravovremene dijagnostike, kvalitetnijeg liječenja i ranijeg otkrivanja bolesti u fazi kada se može puno više napraviti za pacijenta.
Ove brojke iznesene su na ovogodišnjem Svjetskom kongresu onkologa u Čikagu, a koji je okupio impozantnu brojku – više od 40.000 učesnika.
Vizija organizatora – Američkog udruženja kliničkih onkologa – da se rak može pobijediti, prevenirati i uspješno liječiti – sada je još realnija, iako se radi o bolesti “sa hiljadu lica.”
Rak je, kako je za Faktor rekao prof. dr. Semir Bešlija, šef Klinike za onkologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS), bolest 21. stoljeća, te da po broju novooboljelih polako prestiže kardiovaskularna i neurološka oboljenja.
– To naravno, nije dobro, ali s druge strane u zapadnom svijetu evidentan je još jedan, drugi trend koji se odnosi na smanjenje broja smrtnosti. To pak znači da je svijet sve uspješniji u liječenju ove vrlo opake bolesti. Sve češće karcinom se otkriva u ranom stadiju, kada je i mogućnost izlječenja znatno veća. Najbolji primjer toga je rak dojke, koji ako se otkrije u fazi kada je manji od dva centimetra, i ako nema pozitivnih limfnih čvorova u pazušnoj jami, šanse za izlječenje prelaze 96 posto. S druge strane, hirurgija je sve manje agresivnija, a sve uspješnija, terapija zračenjem je sve preciznija, a ogromna dostugnuća postignuta su i u sistemskoj terapiji.
Rekao bih da je onkologija bez ikakve konkurencije najpropulzivnija grana medicine stoljeća u kojem živimo. Mi smo prvi koji smo se spustili na molekularni nivo specifičnih receptora, proteina, i na osnovu toga i njihove ekspresije, razvijamo “pametne molekule,” lijekove koji prave distinkciju između normalne i maligne ćelije. Takvi lijekovi danas postižu uspjehe u sferama u kojima to nismo mogli ni sanjati. Navešću samo jedan primjer. Do prije četiri ili pet godina maligni melanom u metastatskom miljeu bio je neizlječiva bolest. Danas, zahvaljujući primjeni imunoterapije i “pametnih lijekova” mi smo u poziciji izliječiti 50 posto takvih pacijenata. Nešto lošije, ali vrlo optimistična situacija je sa karcinomom pluća, a kod raka dojke imamo dva scenarija kada metastatsku bolest možemo liječiti u više od 50 posto slučajeva – navodi Bešlija na početku razgovora za Faktor.
I Vi ste, zajedno sa timom ljekara, bili na ovom prestižnom skupu. Koje su glavne novine iznijete na Kongresu u Čikagu?
– Mi smo već tradicionalno 15-tak godina prisutni na ovom događaju, ali ne samo da smo tamo fizički, nego mi već godinama na Kongres odlazimo sa jednim ili dva rada koja tamo predstavljamo. Ove godine predstavili smo rad koji se tiče pametne terapije dualne blokade kod HER2-pozitivnog karcinoma dojke, terapije koja se daje preoperativno i kod koje se postiže potpuni nestanak bolesti kod 85 do 90 posto žena. Mi već imamo projekat koji je dizajniran na način da postavljamo pitanje: – “da nam možda kod žena koje su u cjelosti odgovorile na terapiju, neće biti potreban hirurg.” Zamislite, ako se to potvrdi, kakav će to uspjeh biti!?
Kada je riječ o trendovima u liječenju o kojima se govorilo na Kongresu, akcenat je na imunoterapiji, kao o jednom totalnom novom segmentu u sistemskom liječenju onkoloških pacijenata, koji ima takve učinke o kojima smo mogli samo sanjati kod bolesti koje su do prije dvije ili tri godine smatrane neizlječivim.
Vratimo se mi našoj realnosti. BiH nažalost, još uvijek nema niti jedan obavezan skrining program na nacionalnom nivou, dok je to u zemljama Evrope, pa i u nekim državama u okruženju, odavno uvedeno za karcinome dojke, grlića maternice, prostate i debelog crijeva.
– BiH, je nažalost jedina zemlja u Evropi koja nema sistemski riješeno finansiranje dijagnostičkih i terapijskih procedura u smislu uzimanja novca od akciza na duhan i alkohol. Kada je riječ o tome, u sramotnoj smo poziciji. Zašto je to tako, pitanje je za vladajuće strukture, ali i za narod. Stalno studentima iznosim jednu opasku, a to je da kod nas medicina, sistem i kvalitet zdravstvene usluge nisu politički moderni. U Velikoj Britaniji, na predizbornim konvencijama premijer i njegov opozicijski kolega pred tri hiljade delegata imaju 60 minuta vremena da govore o najvažnijim stvarima. Od toga uvijek je 15 minuta o zdravstvu, a od njih pet minuta o onkologiji. Zašto? Zato što onkologija tretira bolest 21. stoljeća.
Nemamo ni programe ranog otkrivanja bolesti, programe prevencije. Kod nas žene nažalost, još uvijek umiru od raka grlića maternice…
– Kada bismo uveli obavezno vakcinisanje tinejdžerica i tinejdžera na HPV- virus, iskorijenili bismo karcinom cerviksa, koji je četvrto oboljenje po učestalosti. Takav podatak govori o katastrofalnoj neprosvjećenosti naših žena i djevojaka. Na zapadu rak cerviksa još se jedino može otkriti kod migrantkinje, a onda se zovu doktori da to vide, jer u narednih 20 godina neće imati priliku susresti se sa tim. Nažalost, mi svaki dan tretiramo 15 žena koje imaju karcinom grlića maternice, jer ne odlaze redovno na ginekološke preglede. Ne odlazi se ni na mamografske preglede, muškarci se ne testiraju na prostata specifičan antigen. Generalno, niko se ne testira na pojavu krvi u stolici… Rezultat je to poprilične zdravstvene neprosvjećenosti sa jedne, i nezainteresovanosti politike da takvo stanje popravi, s druge strane.
Moj odgovor na pitanje bi bio da pokušavam napraviti Kliniku u okviru KCUS-a koja može biti model u cijelog regiji. Ja svoju baštu volim urediti, a zašto je drugi ne uređuje – ne bih znao. Ovim poslom se bavim 31 godinu i još uvijek volim doći na posao, uživam da radim sa svojim saradnicima i pacijentima.
Naša zemlja nema ni Registar za rak. Primjera radi, Slovenija ga ima od 1934. godine. Kod nas klinički centri vode interne evidencije o učestalosti raka, broju novooboljelih, izliječenih, umrlih… Koliko je ustvari važno imati Registar za rak, zbog čega nam je potreban, šta njim dobijamo?
– Važnost Registra za rak je iznimna, jer sa njim dobijamo definiciju problema kojim se bavimo. U svakoj nauci, ako nemate definiran problem, onda ne znate ni kako ćete ga riješiti. Kod nas je to uvjetovano političkom organizacijom zemlje. Danas niko pouzdano ne zna ni koliko u BiH živi ljudi.
Dijagnostika i terapijske mogućnosti razlikuju se od zemlje do zemlje. Gdje je danas BiH, kada je riječ o liječenju raka i koji je procenat izlječenja na Klinici koju Vi vodite?
– Velike su razlike i pacijentu nije svejedno da li će biti tretiran u Sarajevu ili na nekom drugom mjestu. Kada je u pitanju KCUS i Klinika za onkologiju, nekoliko je stvari u kojima smo lideri u regiji. Jedna od njih je da smo prvi klinički centar u bivšoj Jugoslaviji koji je u svoje standardne operativne procedure uveo obaveznost multidiciplinarnog dijagnosticiranja i liječenja maligne bolesti. Kada je riječ o stepenu izlječenja, daleko smo od zapadnog svijeta, upravo zato što nemamo programe prevencije, nemamo dijapazon liječenja, kao što to ima Njemačka. U situacijama gdje sve to imamo, naš stepen izlječenja raka ne razlikuje se od onog kojeg imaju zemlje zapadne Evrope. Primjera radi, kod raka dojke, stepen izlječenja na našoj Klinici viši je od 70 posto i vrlo je blizu stepenu kojeg su postigli Italija, Španija, Portugal.
Šta je sa liječenjem pacijenata kod kojih su utvrđene metastaze? Ostaje li im na raspolaganju samo kemoterapija i zračenje?
– Zračenje i sistemska terapija osnova su u liječenju takvih pacijenata. Mi smo sa novim linearnim akceleratorom, koji je kupljen prvi u Jugoistočnoj Evropi, i koji je trenutno najbolja mašina te vrste u svijetu, dobili “Ferrarija” i mi ga vozimo. Sa njim mi smo u stanju, kad dođe CT planer, koji se počinje postavljati, u stanju ozračiti metastazu u jetri, uništiti maligno tkivo, a da ne uništimo zdravo tkivo. U ovom trenutku, postoje samo dvije od 20.000 indikacija radi kojih mi naše pacijente trebamo poslati vani na liječenje, a nadam se da ćemo i njih 2020. godine savladati.
Negdje 2016. u razgovoru sa vašim kolegama sa Klinike, saznala sam da u to vrijeme pacijentima na KCUS-u, citiram – “nije bio dostupan nijedan lijek proizveden u posljednjih deset godina.” Kakva je sada situacija?
– Problem malignog melanoma uspjeli smo riješiti zahvaljujući Udruženju pacijenata oboljelih od ove bolesti u domenu imunoterapije i ciljane terapije. Danas pacijent sa malignim melanomom u FBiH ima istu terapiju kao neko ko živi u New Yorku, Minhenu, Milanu. Napredak je postignut i u domenu liječenja karcinoma dojka, pa je jedan lijek kod nas uveden prije nego u Sloveniji. Stali smo kod imunoterapije, jer je jako skupa.
Za koliko, primjera radi, novi lijek, uveden u zemlje Evropske unije, stigne kod nas?
– Zavisi o kojem lijeku se radi. Neke smo nabavili prije susjeda, dok neke, iz domena imunoterapije, koji su u EU registrirani prije četiri godine, još uvijek nemamo. Ne očekujem da situacija u BiH sa lijekovima bude kao u Njemačkoj ili Japanu. Ali, kada je u pitanju metastatska bolest, moramo imate lijekove koji su kategorizirani – pet i četiri. To su lijekovi koji takvim osobama daju šansu, ne da žive duže, nego da budu izliječeni. Mi ih još uvijek nemamo, a lista tih lijekova koje nemamo barem je – 15. Za bolesnog je poražavajuće ako mora čekati i jedan dan na lijek, jer onkološki pacijent je predodređen da živi, a ne da umre.
Pomenuli ste imunoterapiju koja je uvedena u većini zemalja Evropske unije. Šta od nje možemo očekivati u budućnosti, hoće li se njom moći liječiti sve vrste karcinoma?
– Posebnost imunoterapije je mehanizam njenog djelovanja. Postoje lijekovi koji su u stanju natjerati organizam da prepozna malignu ćeliju kao strano tijelo i da ga klasičnom imunološkom reakcijom uništi i odbaci. Niz je vrsta karcinoma kod kojih je imunološka terapija napravila rezultate o kojima nismo mogli ni sanjati. Da li će biti sveobuhvatna – mislim da neće, jer karcinom je “opaka beštija” sa bezbroj lica i spremnih scenarija koji me 31 godinu fasciniraju.
U kojoj mjeri su kod nas dostupni biomarkeri za procjenu toga kakav će biti odgovor na terapiju?
– U stopostotnoj, kada je u pitanju KCUS.
Zahvaljujući trudu ljekara i medicinskog osoblja KCUS-a, novoj dijagnostičkoj i terapijskoj opremi i kontinuiranom programu edukacija Klinika za onkologiju od prošlog mjeseca postala je Centar za edukaciju mladih onkologa iz cijele regije. Ovo zaista zvuči kao nešto čime se svi na KCUS-u trebaju ponositi. No, ovo visoko priznanje KCUS-u je dodijeljeno nakon uspješno ispunjenih striktnih kriterija Evropske Škole Onkologije (ESO) u Milanu. Objasnite nam, kakve koristi od ovoga imaju onkološki pacijenti, a šta to opet, znači za Vas – ljekare?
– To jeste uspjeh KCUS-a, jer će specijalizanti učestvovati u radu multidisciplinarnih timova. Klinika za onkologiju je, kada su u pitanju kliničke studije, bez konkurencije u regiji, Klinika sa najvećim iskustvom, što je rezultiralo pojavom naših imena u vodećim svjetskim naučnim časopisima. Nama se daje mogućnost da obrazujemo i učimo ljude iz drugih zemalja, koji se bave internističkom onkologijom, našem načinu tretmana pacijenata sa karcinomom dojke i mokraćne bešike. Evropska Škola Onkologije daje nam poziciju koja nam ustvari i pripada, jer oni vjeruju da smo u stanju prenijeti, ne samo znanje, nego i iskustvo, imati kritički otklon o tome šta i kako radimo. To je cilj kojem svaka normalna kuća, koja se bavi medicinom i onkologijom, treba da teži.
Šta Vas više zabrinjava, agresivnost koju rak ima, ograničeni domet terapija i novih lijekova ovdje u BiH ili sve češće pomijeranje granica u obolijevanju, gdje je sve više mladih kod kojih se dijagnosticira ova, tzv. “kuga 21. stoljeća?”
– Brine me sve što ste naveli, jer sve su to elementi koji moj posao, a koji je po definiciji iznimno kompleksan, čine frustirajućim. Ali, ja sam vaspitan da cijeli život tako radim. Sve ono što mogu uraditi sam, ja to uradim. Može se jako daleko doći i na takav način. Međutim, doseći nivo kojem mi i civilizacijski i kulturološki pripadamo, nivo kada je u pitanju skrb za onkološkog pacijenta, to sami ne možete. Brine me nezainteresovanost vlasti i ljudi koji donose odluke više od kompleksnosti karcinoma kao takvog. Jer za kompleksnost imam naučno objašnjenje, a za ovo drugo nemam nikakvo, pa čak ni ljudsko.
Nažalost, svjedoci smo odlaska ljekara iz naše zemlje. Kakva je situacija na Vašoj Klinici, imate li dovoljno onkologa?
– Ono na što sam ponosan jeste činjenica da sa Klinike za onkologiju nije otišao nijedan ljekar, a koliko znam, niko i ne planira. Trenutno tu radi 21 ljekar i to naravno, nije dovoljno, ako uzmete u obzir da dnevno imamo između 400 i 500 pacijenata. Zbog toga ćemo naredne godine, u dogovoru sa Menadžmentom KCUS-a, putem konkursa, zaposliti još šest ljekara. Po prvi put unutar KCUS-a imate promišljanje o budućnosti, u kojem radimo projekciju kad ko ide u penziju i mijenjamo te ljude. Osim toga, po prvi put na KCUS-u specijalizacije se ne dodjeljuju po principu – ko sjedi u prvom safu – nego koliko ko radi i koliko ima posla.
Vaša druga stručna knjiga, odnosno drugo izdanje knjige, pod nazivom “Internistička onkologija”, ugledala je svjetlo dana. Ovog puta sarađivali ste sa impozantnim brojem saradnika (sa njih čak 44), koji su dali svoj doprinos ovoj stručnoj literaturi na osnovu vlastitih iskustava. Koliki je značaj ove knjige i čemu će sve poslužiti?
– Pisati danas knjigu, naročito kada je riječ o stručnoj literaturi, promašena je misija. Objašnjenje je sljedeće. Kada izađe iz mašine, onako još topla, knjiga je već stara, barem kada je onkologija u pitanju. Dosta toga što smo u njoj napisali, već danas ne vrijedi. Međutim, knjiga sadrži niz općih stvari koji se tiču okvirne, opće onkologije, koje će vrijediti još stotinu godina. Knjiga je, regionalno gledajući, najveći medicinski projekat – 44 autora, više od 50 poglavlja, 1.300 stranica. Ona će sasvim sigurno naći svoje mjesto u edukaciji mladih specijalizanata i studenata, jer prestavlja onkološko promišljanje šta trenutno imamo i šta nas čeka. Ona tjera buduće ljekare da razmišljaju i ne slijede samo ono što kažu drugi, nego da, upravo obrnuto, imaju kritičan stav, prije svega prema sebi, a onda i onome što rade.
