Senad Softić: Recesija nije neminovnost!

Senad Softić, guverner Centralne banke BiH, u razgovoru za Business Magazine osvrće se na nedavnu konferenciju u Dubrovniku na kojoj se govorilo o korelaciji obrazovanja, tržišta rada, migracija i BDP-a, pri čemu upozorava da usljed masovnog odliva radne snage dugoročno može doći do ozbiljnog ekonomskog usporavanja, ali kao predramatične odbacuje upozorenja pojedinih ekonomskih stručnjaka da je naša zemlja već zagazila u recesiju ili došla na njen rub.

51
Senad Softić

Procjene relevantnih domaćih i međunarodnih institucija govore da bi Bosna i Hercegovina trenutni prosječni nivo ekonomskog razvoja zemalja Evropske unije u naredne dvije-tri decenije mogla dostići ukoliko bi njen bruto društveni proizvod u tom periodu kontinuirano rastao po godišnjoj stopi od minimum šest posto. S obzirom na to da bosanskohercegovačka ekonomija raste dvostruko pa čak i trostruko sporije, taj imperativ djeluje više kao naučna fantastika nego kao realan cilj koji, principom spojenih posuda u vidu manjka adekvatno plaćenih radnih mjesta i njime uzrokovanog masovnog odlaska kvalitetne radne snage, svakog dana postaje sve nedostižniji.

Može li se izaći iz tog začaranog kruga, koji nije specifičnost samo BiH, nego regije u cjelini, prije ljetne sezone odmora pokušali su odgonetnuti i učesnici dubrovačke međunarodne konferencije Demografija, zapošljavanje i rast: Upravljanje budućnošću u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Evropi, gdje je našu zemlju predstavljao Senad Softić, guverner Centralne banke BiH, koji je diskutirajući na tom skupu kao najveći problem bh. tržišta rada prepoznao “nefleksibilan obrazovni sistem koji kao posljedicu ima veliki disbalans između onoga što tržište traži i vještina koje posjeduje radna snaga“.

U razgovoru za Business Magazine, Softić pojašnjava taj svoj stav, ukazuje na moguća rješenja kojima se može zaustaviti trend odliva radne snage koji neminovno vodi u ekonomsko usporavanje te komentira upozorenja da je bh. ekonomija već uplovila u recesiju.

BM: Šta ustvari podrazumijeva navedena nefleksibilnost obrazovnog sistema i njegova neusklađenost sa potrebama tržišta rada?

SOFTIĆ: Ekonomija BiH susreće se sa apsurdnom situacijom da, globalno gledajući, ima visoku stopu nezaposlenosti, nisku stopu aktivnosti, ali istovremeno i probleme u osiguranju dovoljno radne snage u nekim od djelatnosti i regionima. Razlog je neusklađenost između zahtjeva na strani tražnje i onoga što je na tržištu raspoloživo kod nezaposlenih.

Dugotrajna nezaposlenost (više od 80 posto nezaposlenih su oni koji su nezaposleni duže od 12 mjeseci) predstavlja praktično strukturalni problem, gdje ima veliki broj radnika sa prevaziđenim znanjima i vještinama iz perioda kada je ekonomija puno drugačije bila organizirana.

Drugi važan nedostatak pojavio se u postratnom periodu, u kojem nije vođeno računa o potrebama realnog sektora, nego su se kadrovi stihijski proizvodili i nemaju potrebno iskustvo i profile koji se na tržištu traže.

Pored toga, kada govorimo o nefleksibilnosti, moramo priznati da se naš pristup obrazovanju i radu nije značajno promijenio od vremena kada se nakon završetka školovanja radio jedan posao i, u velikom broju slučajeva, u istoj firmi do kraja radnog vijeka. Upravo zbog takvog pristupa veoma malo se radilo na razvijanju svijesti i obrazovnih kapaciteta koji će dati veću fleksibilnost kroz proces dodatne naobrazbe.

 BM: Kako bi se taj jaz između ponude i potražnje trebao i mogao najbezbolnije prebroditi?

SOFTIĆ: Konkretno, neophodan je niz strukturalnih reformi koje će omogućiti usklađivanje obrazovnog sistema s potrebama biznisa, odnosno tržišta rada.

Te reforme nisu stihijske, njima mora prethoditi sveobuhvatna analiza, koja će u fokusu imati strukturalnu nezaposlenost, kao i trendove koji dolaze. Trebat će odgovoriti na pitanja u kojim granama i sektorima ljudi godinama traže posao, a koji profili nedostaju na tržištu rada. Koja zanimanja će biti aktuelna u budućnosti, a za kojima će se, razvojem tehnologija, smanjiti potražnja ili će možda u potpunosti nestati? To su pitanja na koja ne smijemo dati pogrešan odgovor, jer je sasvim jasno da će, u narednih deset godina, oko trećine trenutno radno sposobnog stanovništva  imati više od 65 godina. Očekivane dugoročne posljedice su više nego očite – usporavanje rasta potencijalnog outputa te pritisak na održivost penzionih i zdravstvenih fondova.

Poboljšanje poslovne klime kroz niz strukturnih reformi, uz politiku dokvalifikacije ili prekvalifikacije postojeće radne snage, moglo bi biti značajan stimulans za priliv proizvodno orijentiranih investicija.

Prema posljednjoj anketi o radnoj snazi, više od 50 posto radno sposobnog stanovništva ima samo srednju stručnu spremu. Među njima, značajan broj neaktivnih ili onih dugoročno nezaposlenih potvrđuje tvrdnju o lošoj usklađenosti između obrazovnog sistema i tržišta rada.

Ovo su mjere koje mogu dati rezultat u srednjem roku, pod uslovom da centri za dokvalifikaciju nisu samo formalne prirode, nego da se vode u saradnji sa potencijalnim poslodavcima. Trenutno imamo izuzetno izraženu potrebu (deficit) na tržištu rada za zanimanjima određenih zanata, kao što su u građevinarstvu, ugostiteljstvu i dr.

Kako ne bi ostali u klopci niskog i srednjeg rasta, što je posebno bitno sa aspekta konvergencije ka Evropskoj uniji, moramo stimulirati i visokoškolsko obrazovanje, ali promovirati oblasti koje se mogu relativno lako integrirati u kapitalno intenzivne industrije. Prema posljednjoj anketi o radnoj snazi, tek smo dosegli nivo od 10 posto radno sposobnog stanovništva koje ima više od srednjoškolskog nivoa obrazovanja.

Konačno, slažem se da je neophodno i neminovno razmišljati i o povećanju plaća kao mjeri koja će doprinijeti većoj motiviranosti da se privuče nova i sačuva postojeća kvalifikovana radna snaga, kao i da se poveća produktivnost.

BM: Na Konferenciji ste istaknuli i da je “nedovoljno iskorišten potencijal samozapošljavanja, odnosno kreiranja vlastitog radnog mjesta“ – gdje leži taj neiskorišteni potencijal i kojim mehanizmima bi se on najefikasnije mogao “oploditi“?

SOFTIĆ: Često je prisutno mišljenje da će nas neko drugi negdje zaposliti.

Ako neko ima neke određene kompetencije, zašto se ne bi pokušao nametnuti, odnosno ponuditi to svoje znanje firmama koje sigurno trebaju kadar koji zna i hoće.

Posebno sam u vidu imao ona lica koji su svojim znanjima i iskustvima u stanju da pokrenu vlastiti biznis (inženjeri, pravnici, zanatska zanimanja i dr.).

Biti poduzetnik nije samo stvar znanja i novca, nekada je od presudne važnosti ideja i odlučnost. Kada imate ideju koja ima tržišnu verifikaciju i hrabrost da se upustite u projekat i posao, sve drugo se može lakše obezbijediti pa i novac za start. Za njih treba, svakako, pojednostaviti poslovni ambijent.

Puno je uspješnih primjera kod nas, a pogotovo u svijetu. Dobar primjer je advokatura, gdje su praktično svi samozaposleni na osnovu svojih znanja i tržišno djeluju.

BM: U sklopu Konferencije, održan je i okrugli sto na kojem se razgovaralo o tome šta Međunarodni montarni fond može učiniti kako bi pomogao zemljama regije da se uspješno nose s ekonomskim izazovima i podignu prihode stanovništva – kakva rješenja ili barem sugestije je ponudio MMF (ako je uopće ponudio ikakve konkretne ideje)?

SOFTIĆ: Teško je očekivati da neko na konferenciji ovakvog tipa ponudi konkretan model rješavanja problema – tu su bili predstavnici većeg broja država koje imaju identične probleme, ali mnogi od tih problema imaju različit uzrok.

Tokom svog obraćanja na Konferenciji, zamjenik generalnog direktora MMF-a Tao Zhang stavio je fokus na proširenje broja uposlenih i njihovu efikasnost. Naglasio je da treba razvijati politike koje sprečavaju iseljavanje i stvaraju poticaje za povratak onih koji su otišli.

Napomenuo je primjer zemalja u regiji koje su odlučile odgovoriti na nedostatak radnika podržavajući zapošljavanje stranih radnika, kao i programima veće inkluzije žena i ponovnog zapošljavanja onih koji su u mirovini, a koji svojim angažmanom mogu doprinijeti ekonomskom rastu.

Pored toga, MMF kao jedan od bitnih elemenata vidi fokus na politikama ulaganja u ljudski kapital i podizanju blagostanja. Smatraju da je potrebna sveobuhvatna reforma obrazovnih sistema i znatna ulaganja u cjeloživotno učenje i programe prekvalifikacije. Te bi mjere trebale biti kombinirane s politikama koje sprečavaju trajni odliv mozgova iz regije.

U konačnici, naveo je da mjere vezane za radnu snagu same po sebi ne mogu biti dovoljne – neophodno je raditi na unapređenju korporativnog upravljanja, infrastrukture i regulative.

Bolje institucije mogu ponovno privući neke od najobrazovanijih ljudi koji su otišli. Unapređenje institucionalnog uređenja, prema MMF-u, može dovesti do promoviranja inovacija i veću dostupnost modernim tehnologijama, koje MMF vidi kao jedan od načina rješavanja dijela problema koje sa sobom donose negativni demografski trendovi koji vladaju u regionu.

BM: Kakva iskustva su prenijeli predstavnici ostalih zemalja regije – koji problemi su zajednički, a koji su specifični od zemlje do zemlje kada je riječ o negativnoj korelaciji demografije i tržišta rada?

SOFTIĆ: Većina problema sa kojima se susrećemo su zajednički – prema podacima iznesenim na Konferenciji, od 1995. godine do danas zemlje srednje, istočne i jugoistočne Evrope zbog migracije izgubile su  5,5 posto radno sposobnog stanovništva, što je posljedično uticalo na smanjenje BDP-a regije za sedam posto na isti period.

Ono što zabrinjava je nepovoljna demografska slika, jer, kao što sam spomenuo ranije,  mi se pored odlaska ljudi također suočavamo sa starenjem populacije, što će sigurno dodatno negativno doprinijeti ekonomskom rastu.

Problemi su isti, a različite države pokušavaju da ih riješe na različit način – neke su uvele mjere kako bi ljude koji su penzionisani stimulirali da se vrate u radni odnos, što je i spomenuto u obraćanju čelnih ljudi MMF-a. Neke su išle na to da stimuliraju socijalnu potrošnju, poput izgradnje infrastrukture koja pogoduje mladim roditeljima, posebno majkama (proširivanje kapaciteta vrtića, uvođenje forme fleksibilnog radnog vremena, roditeljski dopusti, ciljani podsticaji…). Neke idu u pravcu olakšanja uvoza određenih profila radne snage kako bi se popunile praznine.

Ono oko čega su svi saglasni je da sve ove mjere zajedno neće biti dovoljne da se preokrenu negativni demografski trendovi ukoliko se ne uradi značajan iskorak u podizanju kompetitivnosti privrede, ponude posla i naknada, kao i kvalitete življenja, jer ljudi će jednostavno ići tamo gdje im je bolje.

BM: Vi govorite o dugoročnim prijetnjama BDP-u. Međutim, pojedini domaći ekonomski stručnjaci tvrde da će BiH uskoro “sigurno ući u recesiju“, a ima i onih koji tvrde da smo već u recesiji  – koliko su takve procjene utemeljene, posebno imajući u vidu činjenicu da je, prema zvaničnim pokazateljima,  ekonomski rast BiH u dosadašnjem dijelu 2019. bio manje-više u skladu s projekcijama i trendovima iz zadnjih nekoliko godina?

SOFTIĆ: U društvenim naukama ništa nije sigurno. Postoje naznake da će u narednim periodima doći do usporavanja ekonomske aktivnosti u BiH, ali nije izvjesno da će biti zabilježena recesija.

Ako ostavimo po strani razlike u metodologijama (nominalni ili realni BDP, stopa rasta u odnosu na prethodni kvartal ili isti kvartal prethodne godine, izražena na godišnjem nivou ili ne), koje mogu rezultirati različitim zaključcima da li je ekonomija u recesiji ili ne, o očekivanjima u pogledu recesije nam više govore informacije o trendovima koji će se odraziti na ekonomsku aktivnost u budućnosti, nego stope rasta u prošlim periodima. Drugim riječima, ako smo u neposrednoj prošlosti bilježili stabilne (mada prilično niske za naš stepen ekonomskog razvoja) stope rasta realnog BDP-a, ne znači da će se trend nastaviti. Isto tako, ne znači ni da će ekonomska aktivnost biti niža u odnosu na prethodnu godinu, jer može “samo“ rasti sporije u odnosu na prethodne godine.

Sa druge strane, postoje faktori, pozitivni i negativni, koji su trenutno značajni, a koji prethodne godine nisu bili toliko naglašeni. Za očekivati je da industrijska proizvodnja uspori rast na godišnjem nivou, zbog globalnih trendova i usporavanja prerađivačke industrije u zemljama (prvenstveno Njemačkoj) na koje se naša prerađivačka industrija oslanja. Harmoniziranost naše industrijske proizvodnje sa zemljama glavnim trgovinskim partnerima možda najbolje ilustruje podatak Agencije za statistiku BiH da je već neko vrijeme više od 10 posto bh. uvoza bio uvoz radi dorade i obrade.

Također, imamo i situaciju sa Aluminijem, koja će se sigurno negativno odraziti na industrijsku proizvodnju u trećem kvartalu. Sa druge strane, prerađivačka industrija generira oko 15 posto realne bruto dodane vrijednosti pa je moguće da će neke druge djelatnosti neutralizirati bar dio negativnih efekata.

Za razliku od prethodne godine, javne investicije u infrastrukturu su povećane pa je sasvim izvjesno da će građevinarstvo, naprimjer, generirati više realne bruto dodatne vrijednosti nego prošle godine.

Takođe, posjete turista su, već prema prvim informacijama, iznad prošlogodišnjih, što će se pozitivno odraziti na realnu bruto dodatnu vrijednost od uslužnih djelatnosti. Finansijsko posredovanje, kao djelatnost koja generira realnu bruto dodanu vrijednost u statistici nacionalnih računa, u 2018. godini poraslo je za 6,5 posto i ne očekujemo dramatično smanjenje u 2019. godini, a posebno ne pad.

Konačno, treba uzeti u obzir i da nam se EU tržište otvorilo za širu paletu proizvoda životinjskog porijekla, što, takođe, ima pozitivan efekat na ekonomsku aktivnost.

Iz svega navedenog, mislim da je suviše dramatično izjavljivati da je recesija neminovnost, bar u kratkom roku. Naravno da bi bilo bolje da ovih negativnih faktora nismo imali, jer bi bilo realno očekivati značajniji rast realne ekonomske aktivnosti u 2019. godini u odnosu na prethodne.

Kako će se usporavanje globalne ekonomske aktivnosti odraziti na zemlje u razvoju i tržišta u nastajanju, pogotovo region koji graniči sa EU, zaista je teško predvidjeti. Prethodnih godina se region pokazao otpornijim na usporavanja globalnog rasta nego razvijene zemlje, ali i u poređenju sa brojnim zemljama u razvoju i tržištima u nastajanju. Svakako da bi potencijalni budući trend usporavanja ekonomske aktivnosti rezultirao nizom ranjivosti u domaćoj ekonomiji, ali to su već neki drugi problemi, koji se, obično, ne mogu riješiti standardnim setom alata za ublažavanje efekata recesije.

BM: Uz najavu recesije, spomenuti stručnjaci tvrde i da će zbog usporavanja ekonomskog rasta BiH “poskupjeti krediti, a svima onima koji su sada u kreditima, kamatna stopa će porasti…“ – ima li zaista realnih osnova za bojazan od poskupljenja kredita i rasta kamata na postojeće kredite?

SOFTIĆ: Visina kamatne stope ovisi o nekoliko faktora, pri čemu je kreditni rizik svakog pojedinačnog klijenta samo jedan od njih.

U periodima značajnog, posebno dugotrajnog, usporavanja privredne aktivnosti, raste broj klijenata koji ne mogu uredno servisirati svoje obaveze. Takvi klijenti, u pravilu, suočavaju se sa višim troškovima finansiranja, a posebno refinansiranja. To ne znači da će, po automatizmu, i klijenti sa dobrim rejtingom, koji uredno servisiraju svoje obaveze, plaćati višu kamatu. Takođe, sve ovisi i o vrsti ugovora koju klijent ima sa bankom, a ovdje posebno mislim na vrstu kamatne stope i dužinu eventualnog perioda fiksacije.

Uz naznake da će Evropska centralna banka dodatno smanjiti referentne kamatne stope već u septembru, ne postoje naznake da će u dogledno vrijeme, zbog rasta troškova finansiranja banaka u inostranstvu, rasti i kamatne stope na nove kredite domaćim sektorima.

Kamatne stope na kredite domaćim sektorima su na historijski najnižim nivoima i nema naznaka da bi se zbog promjena kamatnih stopa u eurozoni mogle povećati. Međutim, kao što sam rekao, visina kamatne stope koju plaća klijent banke ovisi i o kreditnom riziku samog klijenta.

BM: Kakvi su aktuelni trendovi u kontekstu kreditnog rasta i udjela nekvalitetnih kredita?

SOFTIĆ: Prema podacima CBBiH, omjer nekvalitetnih prema ukupnim kreditima, zabilježen u prvom kvartalu tekuće godine, najniži je u posljednjih devet godina, pri čemu je posebno bitno istaći da smanjenje omjera nije posljedica isključivo rasta kreditne aktivnosti, nego i smanjenja stanja nekvalitetnih kredita.

Krediti i nefinansijskim preduzećima i stanovništvu bilježe trend rasta na godišnjem nivou već nekoliko godina. U 2019. godini bilježi se trend usporavanja rasta kredita nefinansijskim preduzećima u odnosu na prethodne godine. Pritom treba imati u vidu da su stope rasta kredita ovom sektoru godinu dana ranije bile prilično visoke pa nije bilo ni za očekivati da se takav trend nastavi.

Također, ne postoje nikakve naznake šokova na strani ponude kredita. Drugim riječima, banke imaju dovoljno izvora za finansiranje kreditnih zahtjeva koji ispunjavaju kriterije iz kreditnih politika banaka.

 

 

 

 

PREKOArmin Zeba
IZVORBusiness Magazine
PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here