Poznati košarkaški trener Bogdan Boša Tanjević primljen je u Kuću slavnih Međunarodne košarkaške federacije – FIBA. Tanjević je bio legendarni trener sarajevske Bosne, koji je sa “studentima” 1979. godine osvojio titulu evropskog prvaka. Iza ovog energičnog 72-godišnjaka su historijski rezultati. Bio je selektor čak četiri reprezentacije, a osim što je vodio Bosnu, trener je bio čak u osam klubova.
Uz Tanjevića, u FIBA Kuću slavnih – generacija 2019. primljeni su i Alonzo Mourning, Janeth Arcain, Atanas Golomeev, Jose Ortiz, Fabricio Oberto, Mohsen, Medhat Warda, Jiri Zidek, Mou Zuoyun, Natalia Heykova i posthumno Margo Dydek.
KK Bosna
Rođen 13. februara 1947. godine u Pljevljima, Bogdan Tanjević je imao četiri godine kad se s roditeljima preselio u Sarajevo. Košarkom se počeo baviti 1960. godine u Željezničaru, a u prvoj ekipi nastupao je od 1962. godine. Za Željezničar je igrao do 1965. kada je prešao u OKK Beograd, čiji dres je nosio do 1971. godine. Nastupao je za juniorsku i mladu, a potom i seniorsku reprezentaciju SFRJ, pri čemu je upisao deset nastupa za A tim. Tanjević je nosio dres državnog tima na Balkanskom šampionatu u Sofiji 1966. godine, kao i Kupu Bosfora koji je održan u Istanbulu.
Od 1971. do 1980. godine bio je trener sarajevske Bosne.
“Sjećam se izjave iz 1973. godine, taj tekst i danas postoji, gdje kažem da ćemo biti biti prvaci Jugoslavije. Najbolji drugovi su mi se smijali, naravno, oni me vole, ali ne vjeruju”, prisjećao se Boša.
Sa Bosnom je osvojio i Kup Jugoslavije 1978. prije osvajanja trofeja Kupa šampiona 1979. godine. Crnogorski stručnjak bio je trener generacije koja se popela na krov Evrope, a u kojoj su bili Mirza Delibašić, Žarko Varajić, Ratko Radovanović, Svetislav Pešić, Anto Đogić, Predrag Benaček, Sabit Hadžić, Boro Vučević i Emir Mutapčić.
“Kad pitate za najdraže, ne mogu zaobići Bosnu. Ona je početak svega i najveći rezultat, da se iz druge lige dođe do titule prvaka Evrope. Bez Amerikanaca, bez stranaca, bez takozvanog Merkata, gdje se kupuju gotovi igrači, već se svojim rukama sve postiže. To je nedostižno, čitav život sam sanjao Bosnu i taj čudesni rezultat”, rekao je Tanjević.
Bosna je uz moskovski CSKA, bila jedini tim koji je osvojio Kup šampiona bez stranaca u sastavu, a prvi jugoslovenski koji je osvojio najvažniji trofej u evropskoj košarci. U periodu dok je bio trener Bosne, 1973. i 1974. godine vodio je i juniorsku reprezentaciju Jugoslavije sa kojom je 1974. godine osvojio titulu šampiona Evrope na prvenstvu u Orleanu (Francuska).
Od 1980. bio je selektor reprezentacije Jugoslavije sa kojom je 1981. godine osvojio srebrenu medalju na Evropskom prvenstvu u Pragu, bronzu na Univerzijadi u Bukureštu iste godine te zlato na Balkanskom šampionatu 1982. u Istanbulu.
Klub koji je vodio nakon Bosne bio je Juventus Caserta (Indesit / Mobilgirgi) u periodu od 1982. do 1986. godine. Tim je uveo u prvu italijansku ligu, u kojoj je u sezonama 1983/84., 1984/85. i 1985/86. osvajao osmo, četvrto i drugo mjesto. Juventus Caserta je 1986. promijenila sjedište, a klub je nastavio da postoji pod imenom Stefanel Trieste. U sezoni 1993/94., klub je bio četvrti u Prvoj italijanskoj ligi.
Tanjević je od 1994. do 1996. godine bio trener kluba Olimpia Milano sa kojim je osvojio titulu i Kup Italije u sezoni 1995/96. Neki od igrača koje je crnogorski stručnjak lansirao u vrh italijanske i evropske košarke bili su Dejan Bodiroga, Gregor Fucka, Claudio Piluti, Davide Cantarelo, Sandro De Pol, Rolando Bleck Men, Hugo Sconachini, Nando Gentile i Davide Pesina.
“Ovo je argatski posao, trenerski je posao argatluk. To sam uvijek radio sa maksimumom i ne znam šta je teže, dva treninga ili jedna utakmica. Na treningu se mora dati maksimum, postići to da se uradi dobro trening blizu intenziteta utakmice, što se nikada ne može postići. To je težak posao, pogotovo pedagoški dio. Moraš sa ljudima razgovarati da bi znao njihove želje, motive, strahove, dobrote“, govorio je svojevremeno Tanjević o poslu trenera.
Za adrenalinom
Nakon sezone 1996/97. provedene u francuskom Limogesu, Tanjević je 1997. preuzeo klupu reprezentacije Italije, sa kojom je osvojio šesto mjesto na Svjetskom prvenstvu 1998. godine, zlatnu medaju na Evropskom prvenstvu u Francuskoj 1999. godine te peto mjesto na Olimpijskim igrama u Sidneju 2000. godine. Sa ekipom Budućnosti Tanjević je osvojio duplu krunu (prvenstvo i Kup SR Jugoslavije) u sezoni 2000/01., a trenersku karijeru nastavio je u Asvel Villeurbanne sa kojim je osvojio titulu prvaka Francuske u sezoni 2001/02. Tanjević je prvi dio sezone 2002/03. bio trener Virtusa iz Bolonje.
Gdje god je radio, svojim nasljednicima ostavio je čvrste temelje. Jedini otkaz u karijeri dobio je 2002., u Virtusu iz Bolonje, koji, međutim, nakon toga nikada više nije bio prvak Italije.
U periodu od 2004. do 2013. sa izuzetkom 2011. godine, Tanjević je bio selektor reprezentacije Turske, sa kojom je najveći uspjeh ostvario 2010. godine kada je osvojio titulu vicešampiona svijeta na šampionatu održanom u Turskoj. Sa Turskom je bio šesti na šampionatu u Japanu, a osvojio je zlatnu medalju na Mediteranskim igrama u Mersinu (Turska) 2013. godine.
Tanjević je u reprezentaciju Turske uveo brojne igrače koji su kasnije postali nosioci igre u svojim klubovima i među najboljima u evropskoj i svjetskoj košarci, među kojima se izdvajaju Hedo Turkoglu, Ibrahim Kutluay, Mehmet Okur, Mirsad Turkdzan, Omer Onan, Kerem Tunçeri, Ender Arslan, Omer Ašik, Kerem Gonlum i dr.
Posljednji klub koji je vodio u dosadašnjoj trenerskoj karijeri bio je Fenerbahče i to u periodu od 2007. do 2010. godine. Sa klubom iz Istanbula bio je šampion Turske u sezonama 2007/08. i 2009/10., osvajač Kupa Turske u sezoni 2009/10, a u sezoni 2008/09 igrao je u finalu plej-ofa prvenstva. Fenerbahçe je predvođen Tanjevićem stigao do četvrtfinala Evrolige u sezoni 2007/08. u kojem je eliminiran od italijanskog Montepaschi Siena.
“Tokom posljednje godine rada u Turskoj, usred priprema za Evropsko prvenstvo 2010. godine, otkrio sam bolest, a odmah zatim otišao na operaciju i na kraju sam reprezentaciju vodio pod hemoterapijom. Tek nakon osvojene srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u Istanbulu 2010. godine, prvi put u životu sam osjetio umor. Zato sam otišao. To čudo je, kažu, u meni raslo dvije godine. Prvi nalaz je bio uredan, ali doktor, Makedonac iz Skoplja, predložio je da za svaki slučaj uradimo i skener. Kada sam ušao u salu i vidio njegovo smrknuto lice, znao sam da ne valja”, rekao je Tanjević.
Zbog zdravstvenih problema, Tanjević se privremeno povukao.
Potom je 2015. godine predvodio reprezentaciju Crne Gore na Igrama malih zemalja Evrope na Islandu i osvojio zlatnu medalju na takmičenju na kojem nastupaju države sa manje od milion stanovnika.
Potom se nakon 46 godina rada, 2017. godine Bogdan Boša Tanjević odlučio povući sa mjesta selektora i košarkaškog trenera i malo predahnuti.
“Dugo je 46 godina. Nisam puno mijenjao klubova, mogao sam još toliko, ali sam imao dugačke programe podizanja igrača, tako da se nisam seljakao koliko se treneri seljakaju u tom trenerskom životu”, izjavio je Tanjević.
Ipak, to nije značilo da se zasitio igre pod obručima, nego se posvetio nekim drugim segmentima ovog posla.
„Ako bih svoju karijeru morao da definišem jednom riječju, rekao bih – intenzitet. Trčao sam za adrenalinom kao lud i to mi nije dozvoljavalo da stanem“, izjavio je Tanjević.
