Da prvo definiramo distrikt kao samostalnu jedinicu državne uprave. Pod njim se podrazumijeva jedno područje ili okrug koji ima specijalni status u odnosu na druge i specijalnu važnost.
U Belgiji, naprimjer, taj status ima glavni grad Brisel, na mjestu gdje se križa flamansko i valonsko stanovništvo, a u SAD distrikt je Vašington kao glavni grad države. Formalno, status distrikta u Izraelu ima Jeruzalem, a u Njemačkoj sličan status imao je Bon dok se nije ujedinila država i glavni grad preselio u Berlin.
Mogli bi nabrajati još dosta primjera, a svojevrsni status distrikta imaju i neke države, npr. Andora na osnovu sporazuma Španjolske i Francuske o samostalnosti ovog nekada spornog planinskog područja na Pirinejima.
ZAŠTO BRČKO
Neko bi se mogao zapitati zašto su bivša općina i grad Brčko dobili taj privilegirani status. Iako je naša tema isključivo ekonomska, moramo se osvrnuti na neke političke momente i odluke.
Naime, ne može se isključiti da su bivša općina i grad Brčko u nesretnom ratu od 1992. do 1995. godine i potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora bili od iznimne važnosti za sve strane. Preko Brčkog jedino se mogla (a i danas je tako) ostvariti direktna veza između sjeverozapadnog i istočnog dijela BiH gdje je nastala sadašnja Republika Srpska. Drugog puta nema, a da se ne prelazi na teritoriju entiteta Federacija BiH.
Rat je na ovoj teritoriji, uvjetno rečeno, završen neriješeno, srpske snage svih ratnih godina držale se uski pojas grada i desnu obalu Save, kao jedinu vezu sa istokom i obratno, a jedinice Armije RBiH i HVO-a okolna sela, pa i periferna područja grada. Stoga se ni u pregovorima u Dejtonu za ovo područje nije moglo naći rješenje pa je ostavljeno da se ono riješi kasnije.
Nije naodmet reći da ni nacionalna struktura u pomenutom pogledu nije odgovarala rješenju, da općina i grad u cjelosti pripadnu bilo kojem entitetu. Prema popisu i danas je u Brčko distriktu BiH dominantno stanovništvo (vidi tabelu u prilogu) koje se izjašnjava kao Bošnjaci (42,35 posto), a po popisu iz 1991. godine bilo je tek 20,68 posto stanovnika srpske nacionalnosti, 25,39 posto hrvatske i 44,06 koji se izjašnjavali kao tadašnja ustavna nacionalna kategorija Muslimani.
Imajući u vidu navedene činjenice Međunarodni arbitražni sud presudio je da se bivša općina Brčko na 493 kvadratna kilometra i 83.516 stanovnika po popisu iz 2013. proglasi distriktom, pod međunarodnom supervizijom. Prvi supervizor Robert W. Farrand proglasio je Brčko distrikt BiH 8. marta 2000. godine.
Prema Statutu, Distrikt je jedinstvena upravna jedinica lokalne samouprave pod suverenitetom Bosne i Hercegovine. Ima vlastitu multietničku upravu, policiju i pravosuđe. Demilitarizirano je područje i pruža sve potrebne slobode svojim građanima. Distrikt nema drugu zastavu ili grb osim zastave i grba Bosne i Hercegovine, srpski, hrvatski i bošnjački jezik su ravnopravno u upotrebi za sve svrhe. Funkcioniranje Distrikta i danas nadzire međunarodni supervizor i šef ureda OHR-a Sjever.
Distrikt ima svoje zakone za sva polja društvenog i privrednog djelovanja, svog stalnog predstavnika u Vijeću ministara BiH i Ured u glavnom gradu BiH, pripadaju mu svi javni prihodi sa nivoa države kao entitetima (PDV, dio iz akciza, putarina, carine i sl.). Brčko distrikt BiH tako ima pravo na 3,55 posto svih prihoda od indirektnih poreza, a u tom omjeru obezbjeđuju mu se i prihodi Uprave za indirektno oporezivanje BiH od akciza i putarina na naftne derivate i ostale akcizne robe.
U distriktu Brčko, od njegovog osnivanja do danas usvojeno je više od 100 vlastitih zakona, koji su trebali da omoguće njegovim stanovnicima samostalnost, da lakše izgrade sredinu koja će biti ponos cijeloj državi (!) i stvaranju pogodnosti za ulazak zdravih inozemnih investicija i ideja.
Distriktu svake godine legne na račun više od 200 miliona konvertibilnih maraka prihoda sa nivoa države, da mu se nađe pri ruci uz ono što zarade sami od raznih taksi i direktnih poreza na imovinu, obrt i promet nekretnina.
Uz sve to mogao bi da živi kao bubreg u loju, s obzirom na to da se ne radi o bilo kakvoj teritoriji. Zbog svog položaja na rijeci Savi i bogatog zaleđa, Distrikt ima velike mogućnosti u poljoprivrednoj i prehrambenoj industriji te trgovini. Prije rata općina Brčko bila je među 20 najrazvijenijih u BiH. Pa da vidimo je li danas tako, gdje se nalazi Distrikt u ekonomskom pogledu i podjeli rada.
LOŠIJI OD ENTITETA
Iako ima sve preduvjete i punu samostalnost da bude jedan od najboljih dijelova BiH, Brčko distrikt je, nažalost, po svim ekonomskim parametrima umnogome lošiji od oba bh. entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske.
Na 83.516 stanovnika, po podacima Odjela za statistiku Distrikta koji djeluje u okviru Agencije za statistiku BiH, u aprilu 2019. godine bilo je zvanično 17.814 zaposlenih osoba, što daje stopu zaposlenosti u Distriktu od 21,36 posto. To je lošije od stope zaposlenosti u entitetima i BiH, koja je u istom periodu iznosila 23,17 posto.
Istovremeno, znatni je lošija i stopa registrirane nezaposlenosti, iako je posljednjih godina prilično ublažena. Na 17.814 zaposlenih, na Birou rada Brčko distrika u aprilu 2019.. bilo je 8.914 osoba koje traže posao, što daje stopu registrirane nezaposlenosti od 50,98 posto. To je daleko više od prosjeka države koji iznosi oko 30 procenata. Praktično na dva zaposlena dolazi jedan koji traži posao.
Ni struktura zaposlenih nije zadovoljavajuća. Iako izraziti poljoprivredni kraj, agrarom kao zanimanjem, uključujući šumarstvo i eksploataciju šuma, bavi se svega 140 osoba, a prerađivačkom industrijom 3.413 radnika. Da nije uljarice Bimal i Šećerane na bazi prerade uvozne šećerne trske u vlasništvu Studen Group iz Austrije (Beča) situacija bi bila još gora.
Nešto još industrije obavlja se u Luci Brčko i privatnim zanatskim preduzećima. Prehrambena industrija koja je nekada bila stub razvoja Brčkog gotovo da je nestala. Bosnaplod jedva preživljava, a Bimeks, poznata mesna industrija, doživjela je svoj kraj. Ni farme više nema, a ni hladnjače koja je bila jedna od najvećih u bivšoj Jugoslaviji. A ni šljiva se više ne prerađuje i transportuje iz ovog nekada najpoznatijeg šljivarskog kraja. Fabrika akumulatora jedva da radi sa stotinjak zaposlenih. Tu je još industrija namještaja Malagić, u bivšoj respektabilnoj tvornici namještaja Bosna Brčko.
Čak 5.017 od 17.485 zaposlenih u Distriktu bavi se trgovinom na veliko i malo, uglavnom stranom robom koja se prodaje u brojnom robnim kućama, radnjama i registriranim pijacama, uključujući dijelom poznatu Arizonu koja je prilično kultivizirana. Distrikt nema ni jedan trgovački lanac kome je on matično mjesto, iako je nekada bio pojam vlastite trgovine i veletrgovine u okruženju.
Trgovina i ugostiteljstvo, u kojima je što legalno što ilegalno više od 1.000 zaposlenih, po svemu su glavno zanimanje Brčaka. Ali ne i izvor javnih prihoda. Tek se, naime, u Distriktu razmišlja o fiskalizaciji i uvođenju obaveznih fiskalnih kasa i registraciji prometa. Do sada su uglavnom radili na bazi paušalnog razreza poreza. I još nešto, gotovo da nema lokalne uvozno – izvozne trgovačke kuće. Trgovinu naveliko, pa i namalo drže biznismeni i firme iz drugih mjesta. Domaćim uglavno ostaje sitni ćar na Arizoni.
Plaće u Distriktu generalno su ispod nivoa entiteta, s ogromnim razlikama u visini, ovisno od toga da li se finansiraju iz realnih izvora ili javnih prihoda. Kao u cijeloj državi, posebno su niske tamo gdje se prvo treba zaraditi pa isplatiti. Čak do 200 posto u prosjeku su niže u privredi, nego u javnom sektoru i monopoliziranom snabdijevanju električnom energijom. Distrikt nema nijedan vlastiti izvor struje.
Kako možete vidjeti u tabeli u prilogu, prosto da se čovjek zapita kako neko može raditi 176 sati mjesečno za satnicu 2,54 KM, kolika je naprimjer u građevinarstvu Distrikta. Prosječna mjesečna neto plaća zidara je svega 447 KM, poljoprivrednika 482 KM, ugostitelja 468 KM, a 5.007 trgovaca 565 KM. U ovoj konkurenciji pravi bogataši su zaposleni u prerađivačkoj industriji s prosječnom neto plaćom 711 KM, vodovodu i kanalizaciji sa 757 KM, prijevozu i skladištenju sa 820 KM…
S druge strane, kompletan javni sektor uključujući informacije i komunikacije, pa i finansije uživa u blagodetima javne potrošnje. Tako 1.719 zaposlenih u upravi Distrikta ima prosjek neto plaća 1.358 KM, 1.091 prosvjetni radnik 1.323 KM, a rekorderi u Distriktu su zaposleni u zdravstu i obaveznoj socijalnoj zaštiti s prosjekom neto plaća 1.415 KM.
Zašto su tolike razlike u plaćama Distrikta nije teško zaključiti. Upravo kategoriji zaposlenih u javnom sektoru pripada pomenutih 3,55 posto svih prihoda od indirektnih poreza na nivou BiH, prihodi od doprinosa i akciza na visokotarifnu robu. Novac uglavnom ide na plaće i uvjete rada povlaštenih zaposlenih, a najmanje u podsticanje proizvodnje i proizvodnog rada koji se snalazi kako zna i umije.
Distrikt je iz nedavne prošlosti kao općina u sastavu SRBiH imao blizu 18.000 zaposlenih od čega oko 10.000 u proizvodnji i poljoprivredi, iako je tada imao znatno manje stanovnika. Bio je nosilac razvoja u ovom dijelu BiH.
TRUTOVI I RADILICE
E sad, umjesno je postaviti pitanje, zašto je Distrikt došao u tako nezavidnu situaciju, a imao je sve preduvjete da bude najbolji, ako ne i najbogatiji dio zemlje? Umjesto odgovora, stavite sebe u situaciju da vama neko svakog mjeseca pokloni 400 do 500 KM, hoćete te li vi raditi od jutra do mraka da bi imali više ili taman toliko da uz bespovratni dodatak popunite rupe!?
Upravo nešto slično dešavalo se u bivšoj brčanskoj općini svih proteklih godina, otkako je formiran Distrikt. Njima je dodijeljen procentulani iznos poreza na promet, a od 1, januara 2006. procentualni iznos poreza na dodanu vrijednost i akciza na visokotarifnu robu sa državnog novoa, bez obzira imali ili ne imali vlastiti promet roba i usluga. Zato su sebi mogli dozvoliti luksuz da sve do danas ne razmišljaju o fiskalnim kasama i fiskalnom sistemu, da trguju i prodaju bez uvida u robni i platni promet.
Umjesno se zapitati i gdje je završio donirani novac? Ni to nije teško zaključiti, uglavnom u plaćama i veleljepnim zgradama zaposlenih u javnoj potrošnji, nacionalnim obilježjima i komunalnoj gradnji. Brčko doista lijepo izgleda, sve izuzev industrijskih objekata koji su bestragom nestali i mase radilica bez posla, koja se snalazi kako zna i umije. Ili radi za nove gazde, za nadnicu koja nije ni za osnovne životne potrebe. Zamislite raditi kao zidar ispod 500 KM za mjesec!
Distrikt je, ukratko, svake godine raspolagao novcima (i danas raspolaže) koji su mislena imenica za većinu federalnih kantona i regija u manjem bh. entitetu, ali je najmanje tog novca otišlo na subvencioniranu gradnju industrijskih postrojenja ili oživljavanje poljoprivrede i industrije na bazi poljoprivrede, koja je nekada krasila ovaj grad na Savi.
Kultivizirana je, naprimjer, čuvena buvlja pijaca Arizona. Ali na njoj nije podignut ni jedan objekt prepakiranja i dorade. Danas se polako gasi i nestaje u zubu vremena. Dominantno strana roba danas se prodaje na svim stranama i brojnim trgovačkim lancima van Arizone.
Više je nego evidentno da se vlast u Distriktu uljuljkala sigurnim prihodima s nivoa države, zanemarujući vlastite mogućnosti za razvoj.
Očito je da se Distrikt ubuduće, ako hoće da opstane, mora vlastitim sredstvima boriti da otvara radna mjesta i privlači investitore. I eliminirati entitetski utjecaj na razvoj. Naime, iako je autonomna jedinica, evidentne su podjele u nekim područjima.Tako se PIO osiguranje dijeli na one koji su osigurani u Fondu PIO Republike Srpske i Fondu PIO/MIO Federacije BiH. Zar nije bilo logičnije da je kao autonomna jedinica osnovao vlastiti fond za ovu vrstu osiguranja, uz potraživanja za stare penzionere iz entitetskih fonodova prema mjestu sticanja prava na penziju.
Distrikt također mora efikasnije raditi na osnivanju zona slobodne trgovine i proizvodnje, s olakšicama za ulagače, čak i po cijenu besplatnog nuđenja za određeni period prostora za gradnju. Još nije kasno da se trgne iz letargije.
Postojeća podjela s primjesama korupcije, na itekako zaštićene javne djelatnike i stanovnike koji jeftino rade legalno i ilegalno da prežive, sasvim sigurno neće još dugo potrajati. Puknut će na nekoj strani, kao što već puca stari austrijski most na Savi.
