Takozvani odliv mozgova, ali i općenito radne snage praktično svih profila, problem je sa kojim se već godinama suočava Bosna i Hercegovina, kao i većina drugih evropskih tranzicijskih zemalja.
O koliko ozbiljnom i teško rješivom problemu je riječ, vjerno ilustrira i upozorenje Tao Zhanga, zamjenika generalnog direktora Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), izrečeno na međunarodnoj konferenciji Demografija, zapošljavanje i rast: Upravljanje budućnošću u centranoj, istočnoj i jugoistočnoj Evropi (CESEE), održanoj sredinom jula u Dubrovniku, da će se, prema istraživanju te finansijske institucije, populacija u zemljama tog regiona do 2050. suočiti sa 12-postotnim padom broja stanovnika usljed starenja i migracija, uz smanjenje brojnosti radne snage između 20 i 30 posto.
Usporavanje rasta
“To znači da će radna populacija morati da izdržava više nego dvostruko veći broj starijih osoba nego što to trenutno čini.Ti demografski izazovi mogli bi značajno usporiti ekonomski rast. Smanjenje ponude rada i niža produktivnost starijih radnika, zajedno s većim pritiskom na javne finansije, mogli bi zemlje da koštaju oko jedan posto bruto društvenog proizvoda (BDP) godišnje. Bez demografskih pritisaka, BDP po stanovniku u regionu CESEE mogao bi do 2050. dostići 74 posto nivoa zapadne Evrope, u odnosu na 52 posto 2020. godine, dok bi uz demografske izazove taj nivo iznosio samo 60 posto“, precizirao je Zhang na Konferenciji koju je MMF organizirao u saradnji sa Hrvatskom narodnom bankom (HNB).
Uz opasku da je region CESEE od 1995. izgubio oko sedam posto radne snage, uglavnom mladih i obrazovanih ljudi, on je kao jedno od rješenja naveo povećanje broja i produktivnosti zaposlenih. Način za povećanje ponude radne snage, on vidi u ohrabrivanju žena i starijih radnika za ulazak na tržište rada. Kada je riječ o ženama, Zhang je podsjetio da je njihovo učešće na tržištu rada u CESEE za 10 procentnih poena manje nego u zapadnoj Evropi, dok je u kontekstu animiranja iskusnih radnika sugerirao podizanje starosne granice za penzionisanje.
U oviru preporuka za stabiliziranja regionalnih tržišta rada, drugi čovjek MMF-a apostrofirao je potrebu “sveobuhvatne reforme obrazovnih sistema i značajnih ulaganja u programe cjeloživotnog učenja i prekvalifikacije“.
Upravo na potrebu reforme sistema visokog školstva, odnosno njegovog boljeg usklađivanja sa potrebama tržišta rada, fokusirao se i Senad Softić, guverner Centralne banke BiH, koji je, u svom izlaganju na okruglom stolu o potencijalnoj ulozi MMF-a u odgovaranju na izazove koje sa sobom nose demografske i promjene na tržištima rada u zemljama CESEE regije, naglasio da je “najveći problem bosanskohercegovačkog tržišta rada nefleksibilan obrazovni sistem, koji kao posljedicu ima veliki disbalans između onoga što tržište traži i vještina koje posjeduje radna snaga“.
“Prema dostupnim podacima, u posljednjih 20-ak godina BiH je ostala bez 20 posto populacije. Djelimično, to je posljedica rata, ali proces se nastavio usljed veoma izražene ekonomske migracije. Kako bi se ovaj problem riješio, moraju se poduzeti ozbiljni koraci na svim nivoima“, konstatirao je Softić, objašnjavajući da su demografska kretanja najveći izazov s kojima se susreće bh. ekonomija, pri čemu je potcrtao da je u našoj zemlji nedovoljno iskorišten potencijal samozapošljavanja, odnosno kreiranja vlastitog radnog mjesta.
Mada se zajednički stav Zhanga i Softića da su bh. obrazovnom sistemu nužne reforme teško može argumentirano osporiti, on je poprilično kontradiktoran u svjetlu konteksta u kojem je izrečen, budući da je navodna neusklađenost domaćeg školstva sa potrebama tržišta rada u popriličnoj koliziji sa činjenicom da se ekonomske migracije u prvom redu odnose na mlade visokoobrazovane kadrove – osim ako se cilja na izolacionistički koncept školovanja i zapošljavanja, primjeren možda Sjeverenoj Koreji, ali ne i državi koja teži ulasku u Evropsku uniju.
Da se korelacija između obrazovnog sistema i tržišta rada ne može posmatrati u uskim lokalnim okvirima ističe i prof. dr. Aida Hodžić, prorektorica za nastavu i studentska pitanja Univerziteta u Sarajevu (UNSA).
“Univerzitet se treba baviti obrazovanjem i nuđenjem što kvalitetnijeg obrazovnog programa i ne smije se nužno posmatrati na nivou lokalne zajednice, nego stečena znanja, vještine i kompetencije moraju biti primjenjivi na globalnom tržištu rada. Potvrda toga, kada je Univerzitet u Sarajevu u pitanju, ogleda se u značajnom broju naših diplomanata koji posao nalaze u inostranstvu, odnosno koji drugi i treći ciklus studija upisuju na prestižnim univerzitetima u inostranstvu bez polaganja prijemnih ispita i s uspjehom završavaju studij koji se temelji na znanjima stečenim na prvom ciklusu studija na Univerzitetu u Sarajevu.To potvrđuje i činjenicu da nudimo kvalitetne studijske programe.Prilog činjenici da se univerzitet mora baviti obrazovanjem te proširiti broj kandidata kojima to obrazovanje pruža, govori i činjenica da je preporuka Evropske komisije, u strategiji Evropa 2020, da je poželjno da 40 posto populacije u dobi od 30 do 34 godine ima završeno visoko obrazovanje, a ta stopa u BiH je 16 posto.Također je poražavajuća činjenica da samo osam posto stanovnika BiH ima završeno visoko obrazovanje. Samim tim se nameće imperativ za povećanje upisnih kvota, a ne njihovo ograničavanje na nerazvijeno tržište rada koje ne može apsorbovati kadrove sa visokom školskom spremom, jer ukoliko pogledamo potrebe našeg tržišta rada, najveća potreba je za zanatskim usmjerenjima. Bilo bi neodgovorno ne obrazovati talentovane mlade ljude zbog pogrešno shvaćenog i nedovoljno definiranog tržišta rada. Naprotiv, univerzitetski obrazovani kadrovi svojim angažiranjem i/ili samozapošljavanjem mogu i trebaju doprinijeti razvoju tržišta rada.Potvrda za to je aktuelno i masovno otvaranje zapadnih zemalja, osobito visokoobrazovanim kadrovima“, potcrtava Hodžić u izjavi za Business Magazine.
Neutemeljenost teze o nedovoljnoj fleksibilnosti domaćeg obrazovnog sistema u smislu njegove navodne neusklađenosti sa potrebama tržišta rada, Hodžić argumentira i odgovarajući na pitanje o tome u kojoj mjeri konkretno UNSA sarađuje sa domaćom poslovnom zajednicom kako bi se bi se što efikasnije i bezbolnije prebrodio taj eventualni jaz.
Saradnja s privredom
“Brojni su oblici saradnje Univerziteta sa privredom.Univerzitet u Sarajevu, pored oko 200 ugovora i sporazuma o saradnji svojih organizacionih jedinica, ima potpisan sporazum o saradnji sa Udruženjem za informacione tehnologije Bit Alijansa, krajem prošle godine potpisani su sporazumi o saradnji sa Službom za zapošljavanje, Privrednom komorom i Udruženjem poslodavaca Kantona Sarajevo, a nedavno i sa Privrednom komorom Federacije BiH i Regionalnom asocijacijom poduzetnica (RAP).Saradnja sa tržištem rada započinje i ostvaruje se mnogo ranije – kod kreiranja zakonskih rješenja, kroz kreiranje, inoviranje i realizaciju studijskih programa, naučnoistraživačke i razvojne projekte… Na potrebe privrede za kreiranje stručnih i specijalističkih studija, Univerzitet u Sarajevu odgovorio je kreiranjem odgovarajućih studijskih programa.Tržište rada uključuje se i tokom nastavnog procesa, jer smo u mogućnosti do 30 posto fonda sati angažirati stručnjake iz prakse, kao i kroz studentsku praksu, izradu završnih radova itd., što Univerzitet kontinuirano radi.Zadaća Univerziteta je da obezbijedi zapošljivost kadra, a to znači da osposobi kadar da iskaže stručne sposobnosti i da se zadrži na radnom mjestu godinu dana. Za naredni korak su zaduženi društvena zajednica, politika i vlada, koji stvaraju uslove i poticajne mjere za zapošljavanje, zatim poslodavci, koji trebaju vršiti pozitivnu selekciju te one koji su zapošljivi, odnosno sa najboljim kompetencijama i vještinama, u konačnici i zapošljavati“, naglašava Hodžić.
Inače, prema posljednjim podacima državne Agencije za rad i zapošljavanje, u Bosni i Hercegovini zvanično je nezaposleno 406.685 osoba. Od ukupnog broja osoba koje traže zaposlenje, 230.669 ili 56,72 posto je žena, što u dobroj mjeri dovodi u pitanje osnovanost sugestije MMF-a o potrebi ohrabrivanja žena za ulazak na tržište rada, jer, očigledno, nije problem u tome što ženski dio bh. populacije ne želi da radi, već što ne može naći posao..
Kada je, pak, riječ o kvalifikacionoj strukturi osoba koja traže zaposlenje, najviše je kvalifikovanih radnika (129.732 ili 31,90 posto), koje slijede nekvalifikovani (114.238 ili 28,09 posto) i radnici sa srednjom stručnom spremom (113.588 ili 27,93 posto). Najbezbrižniji su visokokvalifikovani radnici, koji čine svega 0,42 posto (1.698 osoba) ukupnog broja nezaposlenih, a solidno stoje i radnici sa višom školskom spremom (6.178 ili 1,52 posto) i polukvalifikovani radnici (7.666 ili 1,88 posto), dok su fakultetski obrazovani kadrovi na pola puta između te dvije krajnosti (33.585 ili 8,26 posto ukupno nezaposlenih). Iz navedene strukture nezaposlenosti, barem na prvi pogled, bez dublje stručne analize, može se iščitati da ni prema tom parametru nije sporna usklađenost obrazovnog sistema i potreba tržišta rada, već prvenstveno zamrlost industrijske proizvodnje koja po prirodi stvari upošljava najviše KV, NKV i SSS radnika, koji u ukupnoj sumi nezaposlenosti u BiH zajedno čine čak 87,92 posto…
Najsuficitarnija zanimanja
Prema posljednjim podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH, struktura zanimanja koja dominiraju na evidencijama zavoda za zapošljavanje donekle se razlikuje u ovisnosti o entitetu. U Federaciji BiH, među bh. građanima koji bezuspješno traže posao najbrojnije su osobe sa završenom gimnazijom i prodavači, potom vozači, automehaničari frizeri te ekonomski, grafički, mašinski i tekstilni tehničari, dok su u Republici Srpskoj na vrhu liste ekonomski tehničari beznadežniji slučaj čak i od svršenih gimnazijalaca, a ukorak ih prate bravari, automehaničari, vozači teretnih kola, metalostrugari, prodavači i medicinske sestre….
