Svjetsko prvenstvo u fudbalu za žene trajalo je od 7. juna i do 7. jula, a igralo se u devet francuskih gradova. Ovo Svjetsko prvenstvo biće prvo, baš kao fudbalerima u Rusiji, na kojem će sudije moći koristiti pomoć videotehnologije, već dobro poznati VAR sistem.
Titulu na ovogodišnjem, osmom izdanju Svjetskog prvenstva u fudbalu za žene branile su reprezentativke SAD, trostruke pobjednice ovog takmičenja, koje su na prošlom šampionatu u Kanadi u finalu pobijedile dotadašnje prvakinje Japanke sa 5:2. Osim ove dvije selekcije, titule su osvajale Njemice (dva puta) i Norvežanke. Za razliku od muškaraca, američke fudbalerke redovno “rasturaju” protivnice. Nije ni čudo, jer u SAD rado dolaze fudbalerke iz cijelog svijeta. Za to postoje dobri razlozi – kada ne igraju za nacionalni sastav, čak 73 igračice ovog Svjetskog prvenstva igra za neki klub u SAD. Uslovi za bavljenje ženskim fudbalom tamo su mnogo bolji, od opreme preko premija pa do pažnje javnosti. To onda privlači još više vrhunskih igračica u tu zemlju tako da i tamošnja takmičenja postaju sve bolja.
Sportistkinje širom svijeta mijenjaju klub u potrazi za novim izazovima i boljim prilikama. Mnoge su prisiljene donijeti odluku i spakovati kofere već iz osnovnih razloga. Ženske ekipe su jedva u stanju plaćati trenera ili putne troškove, treba plaćati i stadion, a neke nemaju novaca ni za doista najosnovnije, za kopačke ili lopte. Međutim, u američkim klubovima se sve to podrazumijeva samo po sebi i zato ne čudi da američki tim dominira na međunarodnim takmičenjima. Ženski fudbal u SAD veoma je popularan, a fudbalerke se s muškim kolegama ravnopravno takmiče za naklonost javnosti.
Slava Bob Marleya
Inače, na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu timovi su uglavnom sastavljeni od igračica koje igraju negdje u inozemstvu. Odličan primjer je Jamajka koja se ove godine prvi put uspjela kvalificirati za Svjetsko prvenstvo, ali među igračicama nema ni jedne koja igra u klubu svoje domovine. Većina ih igra u SAD, neke u Norveškoj ili Italiji. Za jamajkanski tim Reggae Girlz izuzetan je uspjeh što su došle na Prvenstvo u Francuskoj. Čitava Jamajka ima jedva tri miliona stanovnika, a fudbal tamo uopće nije najomiljeniji sport. Skoro nikoga nije zanimalo što rade fudbalerke.
Nacionalna udruga Jamaican Football Federation zapravo je već više puta čak raspustila ženski fudbalski tim jer nije bilo ni novca ni uspjeha. Tek su zahvaljujući važnoj podršci Cedelle Marley, kćerke legendarnog reggae muzičara Boba Marleya, stekle pažnju javnosti, ali i novčanu pomoć kako bi mogle poboljšati uslove treninga. Novac je i dalje problem.
„Finansijski, sve to nema nikakvog smisla”, kaže igračica napada Ashleigh Shimm za New York Times.
Neke igračice priznaju kako su unazad nekoliko godina sveukupno dobile možda tek nekoliko stotina dolara, a neke nisu dobile ni centa.
Čak i u zemljama gdje otprilike očekujete bolje stanje u ženskom fudbalu, inozemne igračice čine više od polovine tima. Tako je to u timu Nigerije gdje samo sedam igračica igra u domovini, ali je slično i u ekipi Brazila, Holandije i čak Kanade. Naravno i kod muških fudbalera je slično i mnogo je reprezentacija gdje su igrači već odavno napustili domovinu. Pa, ipak, dok se muški fudbal vrti oko miliona eura, žene fudbalerke još uvijek ne znaju da li će zaraditi dovoljno da plate kućne račune. Fudbal je od ravnopravnosti spolova još veoma daleko. Čak su se i u Njemačkoj neke dobre fudbalerke prestale baviti tim sportom jer su shvatile kako ne mogu živjeti od toga.
„Zbog fudbala sam ostavila svoju porodicu i otišla u Francusku kad mi je bilo samo 14 godina”, francuska odbrambena igračica Wendie Renard rođena na Martiniku, francuskom području u Karibima, navodi kao najveću žrtvu koju je podnijela za fudbal. Renard je sada treći put igrala na Svjetskom prvenstvu za Francusku, ali ni nju, ni njene kolegice ne čekaju vile, skupi automobili i milioni.
(R)evolucija u Španiji
Ipak, u nekim zemljama se okolnosti počinju mijenjati i fudbalerkama, ipak, postaje lakše. Tako je kod domaćina ovog prvenstva, u Francuskoj, u Engleskoj, a posebno mnogo se dogodilo u Španiji u posljednjih nekoliko godina. Upravo je tu zemlju odabrala 51 fudbalerka iz 12 različitih nacionalnih sastava kao svoju novu domovinu. Teško je navesti samo jedan razlog zbog kojeg se to dogodilo. Španska fudbalerka Veronica Boguete potvrđuje velike promjene u svojoj domovini. Ona je igrala za tim u Njemačkoj, SAD, ali sad joj je upravo Španija najdraže odredište.
„U posljednjih dvije- tri godine dogodilo se mnogo toga dobrog”, kaže Boguete. Susreti rivala Barcelone i Atletica Madrid uvijek su događaji od nacionalnog značaja u Španiji, ali je velika novost bila što je više od 60.000 gledalaca došlo na stadion Atletica u Madridu na susret ženskih sastava tih klubova. Bez obzira na emancipaciju i feminizam, čini se kako je barem u fudbalu još uvijek od odlučujućeg značaja podrška muškaraca i muških klubova fudbalerkama. Već je samo dopuštenje Atletica da fudbalerke igraju na njihovom glavnom stadionu od izuzetne pomoći. Iako bi meč muških timova Barce i Atletica pratilo nekoliko puta više posjetitelja, ovakve manifestacije i uspjesi na Svjetskom prvenstvu pomažu pobuditi pažnju javnosti, a onda i pažnju pokrovitelja i sponzora.
“Ženska igra raste brzo i Svjetsko prvenstvo u fudbalu za žene je i trebalo da bude održano u Francuskoj, jer je tamo moguće očekivati dosta obožavatelja iz Evrope, ali i cijelog svijeta, jer je i vremenska zona dobra za najširu publiku. Sigurna sam da su čak i mnogi ljudi koji u prvi mah nisu mislili gledati utakmice uključili televizor ili otišli na Prvenstvo”, rekla je jedna od najuticajnijih ličnosti u historiji ženskog fudbala April Heinrichs, koja je u svojoj bogatoj karijeri bila kapiten reprezentacije SAD, a zatim i selektor nacionalnog tima te tehnički direktor.
FIFA je svojevremeno gromoglasno najavila da će udvostručiti novčanu nagradu od 15 miliona na Svjetskom prvenstvu u Kanadi 2015. na 30 miliona dolara koji će biti podijeljeni između 24 ekipe koje su nastupale u Francuskoj. Također, klubovi će prvi put primiti novčanu nagradu za učestvovanje svojih igračica u takmičenju. Predsjednik FIFA Gianni Infantino opisao je taj potez kao vrlo važnu poruku za ženski fudbal, dodajući kako će to sigurno još više pojačati Svjetsko prvenstvo.
Međutim, ovu odluku kritikovao je svjetski sindikat igrača, kao i pojedina nacionalna upravljačka tijela, jer se dodatna sredstva ne smatraju dovoljno dalekosežnim za razvoj ovog sporta. Uprkos povećanju od 15 miliona dolara, uočljiva je razlika između novčanih nagrada na glavnim muškim i ženskim turnirima pod okriljem FIFA. Francuska reprezentacija u Rusiji 2018., koju je vodio Didier Deschamps, dobila je od FIFA nagradu od 38 miliona dolara, dok će pobjednička nacija takmičenja za žene donijeti kući samo četiri miliona dolara. Napomenimo i to da je svaka od 32 selekcija na Mundijalu u Rusiji samo za učešće dobila sumu od osam miliona dolara. Za kraj, ostaje konstatacija da je uprkos tim poboljšanjima fudbal i dalje daleko od cilja proklamovane jednakosti za sve igrače Svjetskog kupa bez obzira na spol.
