Iako Bosna i Hercegovina nije ni blizu prijemu u Sjeveroatlantski savez (NATO), budući da se ni 13 godina nakon pristupanja programu Partnerstvo za mir (PfP) nije pomjerila ni korak naprijed prema aktiviranju Akcionog plana za članstvo (MAP), lokalne političare to ni najmanje ne ometa u beskonačnom debatiranju o ulasku naše zemlje u taj vojni pakt, koje se u suštini svodi na informbiroovsku dilemu iz sredine prošlog stoljeća o tome da li je bolja američka torta ili njena krajnja suprotnost ruske proizvodnje (i obrnuto). U tom politikantskom prepucavanju usmjerenom isključivo na zadobijanje simpatija glasača ispaljivanjem kvazipatriotskih parola, gotovo u potpunosti se zanemaruje jedno od vrlo bitnih pitanja vezanih za eventualni ulazak BiH u NATO – šta bi to našoj zemlji donijelo u ekonomskom smislu?
Neizvjesna situacija
Analitičar Igor Gavran s tim u vezi prilično je oprezan, jer “nasuprot sigurnosnim i političkim efektima, koji su prilično jasni i nesporni, neovisno o tome jesu li direktni ili indirektni, situacija u oblasti ekonomije mnogo je neizvjesnija“.
“Naime, nema direktnih ekonomskih benefita koji su garantovani i u najboljem slučaju možemo govoriti o indirektnim, odnosno o mogućnostima i prednostima koje možemo ostvariti, ali to prije svega ovisi o nama samima.
Logično je očekivati olakšanje pristupa naše namjenske industrije postupcima javnih nabavki za odbranu u državama članicama i u toj “kasti“ BiH je veoma konkurentna ali, naravno, vodeće članice također imaju svoju moćnu namjensku industriju i nerealno je očekivati da je mi automatski nadmašimo – dakle, riječ je o prilici, ali je upitno u kolikoj mjeri je možemo iskoristiti. S druge strane, mogao ni nam biti otežan pristup nekim drugim tržištima, gdje bi možda bili konkurentniji, ali kupci su u konfrontaciji s NATO-om i tretirali bi nas drugačije nego danas.
Najveći ekonomski benefit koji se može očekivati jeste signal potencijalnim ulagačima, prije svega iz ostalih NATO članica, da je BiH sigurniji prostor za ulaganja i država koja je već ispunila neke stroge kriterije, koji podrazumijevaju stabilnost i odgovornost, te da je putem NATO-a blisko vezana za njihove matične države i neke od vodećih svjetskih ekonomija. Naravno, opet je riječ tek o mogućnosti koju možemo iskoristiti, ali nećemo ukoliko istovremeno ne provedemo i suštinske ekonomske reforme i učinimo državu stvarno atraktivnijom za ulaganja, a ne samo simbolično. Ponovo ovdje imamo i negativne efekte – da potencijalni ulagači, ekonomski partneri i kupci naših proizvoda iz država koje nisu u prijateljskim odnosima s NATO-om mogu umanjiti ili obustaviti svoje ekonomske aktivnosti i time BiH potencijalno može i više izgubiti nego dobiti.
Mogao bi biti povećan i pritisak na BiH da prati politiku ostalih članica u oblastima poput uvođenja ekonomskih sankcija određenim državama koje su naša značajna izvozna tržišta (prije svega Ruska Federacija), što bi uzrokovalo vrlo direktne i teške negativne posljedice. Također, jačanje ekonomske saradnje s nekim drugim državama na čijim tržištima imamo realni potencijal uspješnog nastupa, poput Irana, bilo bi otežano, ako ne i onemogućeno.
Ponovno je najveći indirektni i dugoročni benefit u implicitnim približavanju EU, jer bi nam to članstvo stvarno donijelo ogromnu ekonomsku korist (ali opet, iako može biti pozitivan signal i korak u tome smjeru, NATO članstvo ne garantuje članstvo u EU).
Ukratko, članstvo u NATO-u otvara određene ekonomske prilike za BiH i može donijeti određene ekonomske koristi, ali uglavnom indirektne i potencijalne, bez bilo kakvih garancija. S druge strane, postoje i rizici negativnih ekonomskih efekata, tako da slika nije samo pozitivna i do nas je koliko bi pozitivne maksimizirali, a negativne minimizirali ili izbjegli.
Najveći je rizik da domaće vlasti ostanu pasivne i očekuju da im benefiti “padnu s neba”, jer se to neće desiti“, rezimira Gavran u izjavi za Business Magazine.
Koliko su u ekonomskom smislu izražene dvije strane medalje ulaska u NATO, on ilustrira primjerom susjedne Hrvatske, koja je u taj vojni savez ušla u proljeće 2009. godine, pedesetak mjeseci prije prijema u Evropsku uniju.
“Hrvatska je nesporno ostvarila određene prilike koje članstvo donosi i neki od njenih proizvođača iz namjenske industrije ostvarili su značajne izvozne aranžmane u opremanju oružanih i sigurnosnih snaga nekih članica, a također je opravdano pretpostaviti da je članstvo pomoglo privlačenju nekih od stranih ulaganja ostvarenih u Hrvatskoj u ovome periodu – direktno zbog članstva i indirektno kao indikator izvjesnog članstva u EU.
Međutim, nemoguće je sasvim precizno kvantificirati ukupne efekte, jer je čak i najdirektniji – izvoz namjenske industrije, ipak bio uslovljen kvalitetom proizvoda i konkurentnošću, a ne samo članstvom.
Ipak, treba spomenuti i negativne efekte – Hrvatska slijedi politiku sankcija prema Ruskoj Federaciji, koje imaju direktne negativne efekte na njen izvoz i ekonomiju te ukupnu ekonomsku saradnju s tom državom, a također je hrvatska kompanija INA napustila naftna polja u Siriji i praktično se odrekla vlastite koncesije i očekivane dobiti (od koje bi dio koristi imala i Hrvatska) zbog politike sankcija prema toj zemlji, čak i prije nego što je to bilo sigurnosno opravdano.
Također, Hrvatska ima izdatke prema članstvu, ali oni su mnogo manji nego što bi bili u slučaju BiH, jer Hrvatska ima vlastiti nadzor vazdušnog prostora, ne plaća nikom drugom da ga obavlja – naprotiv, moguće je da zaradi pružajući ga nekim drugim članicama“, napominje Gavran.
Uprkos pobrojanim dvosmjernim ulicama koje sa sobom nosi eventualni ulazak naše zemlje u NATO, predstavnici domaće namjenske industrije, koja je nesumnjivo na vrhu liste proizvodnih grana koje bi trebale najbrže i najdirektnije osjetiti efekte tog potencijalnog čina, kao zapete puške čekaju vojnu integraciju BiH sa Zapadom, uvjereni da bi time dobili snažan dodatni vjetar u leđa.
“Uzimajući u obzir društveni, politički, sigurnosni te svakako ekonomski aspekt, NATO put Bosne i Hercegovine od strateške je važnosti za budućnost zemlje. Taj put zahtijeva različite reforme, oko kojih često nema saglasnosti unutar BiH, tako da, nažalost, još uvijek ne konzumiramo ekonomske benefite koje sa sobom nosi članstvo u NATO-u. Kada govorimo o benefitima zemalja članica NATO-a u kontekstu namjenske industrije, dovoljni su pokazatelji o obimu proizvodnje, izvozu, razvoju novih tehnologija…
Ako uzmemo za primjer susjednu Hrvatsku, koja ima manje kapacitete od bosanskohercegovačke namjenske industrije, a mnogo veći izvoz, jasno je da članstvo u NATO-u i NATO certifikacija olakšavaju poziciju na tržištu. Da ne govorimo o ulaganju u razvoj i istraživanje, povlačenju sredstava iz međunarodnih fondova, investicijama…“, ističe u izjavi za naš magazin Đahid Muratbegović, direktor konjičkog Igmana, perjanice bh. namjenske industrije.
Univerzalna proizvodnja
On pritom ne smatra da postoje bilo kakvi ozbiljniji negativni efekti koje bi na Igman i domaću namjensku industriju u cjelini mogao ostaviti ulazak BiH u Sjeveroatlantski savez, čak ni u kontekstu usklađivanja proizvodnje sa NATO standardima i jačanja konkurencije na domaćem tržištu.
“Prema nekim procjenama, Igman je po poslovanju među pet kompanija namjenske industrije u regiji. Jedan od važnijih faktora za takvu reputaciju je mogućnost fabrike Igman da istovremeno proizvodi municiju po istočnoj (ruskoj) i po zapadnoj (NATO) varijanti.
Asortiman naše fabrike zadovoljava potrebe vojnih i policijskih snaga zemlja na svim kontinentima i u tom smislu nam je najvažnije zadržati visoke standarde kvaliteta koje zahtijeva globalno tržište.
Diskurs o vojnoj neutralnosti i zastoji (MAP) koje BiH ima na putu u članstvo su aktuelna politička pitanja koja, upravo zbog suprotstavljenih stavova, govore o pozitivnim i negativnim posljedicama ulaska zemlje u NATO. S aspekta tržišta i uslova koji na njemu vladaju, mi kao kompanija sa skoro stopostotnim izvozom eventualno članstvo u Sjeveroatlantskom savezu vidimo kao novo poglavlje u poslovanju, s mnogo više mogućnosti u stabilnijem ekonomskom okruženju“, decidan je Muratbegović.
No, kako naglašava politolog Damir Duran, predsjednik Euroatlantske akcije i autor knjige NATO integracija – Značaj za Bosnu i Hecegovinu, potencijalni ekonomski benefiti ulaska u Sjeveroatlantski savez daleko su širi od dodatnog stimuliranja namjenske proizvodnje i uključuju sveobuhvatno jačanje praktično svih makroekonomskih pokazatelja.
“Svi zvanični ekonomski pokazatelji potvrđuju da je u zemljama istočne Evrope došlo do ogromnog priliva stranih direktnih investicija nakon što su postale članice NATO-a, a zatim i Evropske unije. Zašto? Zato što je za strane investitore, pored osnovnih ekonomskih kriterija, politički rizik zemlje jedan od najvažnijih parametara za odluku o ulaganju. Ulaskom u NATO, zemlje članice jačaju svoju državnu sigurnost, koja je pretpostavka za ekonomski razvoj. U ekonomijama zemalja u tranziciji, strane direktne investicije predstavljaju jedan od osnovnih pokretača rasta i razvoja. Provedenim istraživanjem uvidjeli smo da su skoro sve zemlje iz istočne Evrope putem članstva u NATO-u i EU ostvarile značajne investicije u svoje ekonomije, usvojile nove tehnologije i znanja, poboljšale konkurentnost i smanjile nezaposlenost te time zaustavile valove emigracije svog stanovništva“, u izjavi za Business Magazine naglašava Duran, argumentirajući svoje navode konkretnim podacima o korelaciji ulaska u NATO i ekonomskog razvoja određenih zemalja bivšeg istočnog bloka.
“Uzmimo za primjer Slovačku, zemlju skoro iste veličine kao BiH. Dobivanjem pozivnice za NATO članstvo 2002. godine, Slovačka je zabilježila rast BDP-a u iznosu od 10,2 posto. Strane direktne investicije bilježile su u Slovačkoj vrtoglav rast, pa su od 2000. do 2006. godine porasle za nevjerovatnih 600 posto i dostigle kumulativan rast od 18,3 milijarde američkih dolara. Samo u 2014. godini priliv stranih direktnih investicija iznosio je oko tri milijarde dolara, od čega su više 50 posto činili investitori iz NATO članica Francuske i Njemačke.
Ilustrativan primjer je automobilska industrija, koja je postala jedan od najbrže rastućih sektora, s ogromnim ulaganjima giganata automobilske branše (Volkswagen, Peugeot Kia Motors), te njen udio u ukupnoj industrijskoj proizvodnji Slovačke iznosi čak 29 posto. Ovdje se posebno ističe da se 99 posto proizvodnje tih triju kompanija izvozi u strane zemlje. Ukupno je oko 200.000 ljudi direktno ili indirektno uposleno od strane automobilske industrije u Slovačkoj, koja je stvorila 17 milijardi eura industrijskog izvoza i čini 43 posto ukupnog izvoza Slovačke…“, opisuje Duran koliko BiH u ekonomskom smislu gubi blokadom svog NATO puta, za koji se on ipak nada da će u dogledno vrijeme postati prohodan.
“Tehnički gledano, možemo zaključiti da je neispunjavanje talinskog uvjeta iz 2010. godine o uknjižbi perspektivne nepokretne vojne imovine na državu BiH razlog za neaktiviranje Akcijskog plana za članstvo, odnosno stagnacije u procesu NATO integracije BiH. Uzimajući u obzir političku sliku u BiH, nepostojanje unutarnjeg političkog konsenzusa o evroatlantskim integracijama BiH svakako je glavni razlog. Ipak, posmatrajući još šire, takvo stanje proizlazi iz izostanka konsenzusa o karakteru političkog uređenja same BiH.
Uvjeren sam da rješenje za postojeću situaciju drže u svojim rukama građani BiH, koji putem izbora mogu izabrati one političke predstavnike koji će napustiti dosadašnji kurs kočenja evroatlantskog puta, te postići konsenzus na državnom nivou o budućnosti BiH i to provoditi u djelo“, drži se slamku Duran.
Za razliku od njega, Gavran ne krije da je apsolutni pesimista kada je riječ o političkom konsenzusu koji je nužan za prijem BiH u NATO i ostvarenje potencijalnih ekonomskih benefita.
“Iskreno, nisam uopšte optimista, jer ni mnogo manje značajne odluke domaće vlasti nisu bile u stanju usaglasiti i nemam nikakvih iluzija da će biti bolje i ovom prilikom. Uslovno mogu reći da vjerujem u mogućnost da jednog dana zbog promjene politike Srbije (koju bi onda slijepo slijedila RS) ili promjene globalnih odnosa ili nekih individualnih pritisaka na određene političare izvana, dođe to napretka u ovoj ovlasti u neodređenoj budućnosti, ali zaista ništa uskoro. Eventualno dogovori o nekim koracima prije samog članstva, ali nikako ne i puno pristupanje – ipak je domaćim akterima najvažnija vlast, a sve ostalo je tek PR za narod.
Naime, ne postoji gotovo niko u BiH ko se javno protivi članstvu u EU, pa opet nemamo nikakvog napretka. Kako onda očekivati napredak u oblasti u kojoj postoji jasno protivljenje i u kojoj realno zaista i ima rizika od nekih negativnih posljedica i nije riječ o isključivoj koristi bez obaveza i rizika“, pita se Gavran.
