Vjerujem, dragi moji, da ste kao i ja, poslujući u Bosni i Hercegovini barem jednom bili u prilici obratiti se nekoj od institucija države (enteteta, kantona, općine itd.) tražeći određeni dokument ili uslugu i dobili odgovor koji je otprilike glasio – ne može. Bez dodatnih pojašnjenja zašto, uputstva kome se obratiti kao slijedećoj (nadležnoj) instanci ili načinu na koji se (eventualno) može riješiti vaš zahtjev.
Najnoviji primjer takvog odnosa institucija (na svim nivoima) nedavno sam čula od jednog našeg uglednog privrednika čija fabrika u svojoj proizvodnji koristi spužvu. I kako u procesu proizvodnje uz firnalni proizvod nastane i otpad od spužve, naš privrednik se zainteresirao, našao kupce za otpad spužve u regionu i krenuo pripremati neophodne dokumente za izvoz. I tu je otprilike stao. Jer su mu na prvom koraku rekli da se otpad spužve ne može izvoziti iz Bosne i Hercegovine. Barem, legalno. Zašto?
E, tu počinje putešestvije koje smo (da se ne lažemo) svi mi prošli barem jednom. Onaj ko je rekao da ne može, nije objasnio zašto ne može. Da se razumijemo (provjerio čovjek) u zemlje u kojima je našao kupce dozvoljen je uvoz otpada spužve. Ali u njegovoj matičnoj zemlji je zabranjen, nije dozvoljen, ne može se realizirati (izabrati opciju koja vam najviše odgovara) izvoz spužve. I pri tome, ne radi se u spužvama iz mora (nije dakle zaštićena vrsta), niti onih nekoliko vrsta spužvi koje se mogu naći u slatkim vodama pa da je zbog toga zabranjen izvoz (zamislite nivo zbunjenosti ljudi koje ŽELE uvesti otpad spužve iz BiH, a ne mogu). Dakle, zakonske zabrane nema, ali očigledno da ni zakonske regulative za ovu vrstu otpada (sirovine) nema.
Kako se radi o uvozu i izvozu, naš privrednik će odgovor na ovo pitanje potražiti u Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH. A do tada će skladištiti otpad spužve, moliti se da zainteresirani kupci još budu zainteresirani kada se konačno „dozvoli“ izvoz i po ko zna koji put zaploviti beznađima zakonske (ne)regulative u BiH.
p.s. Razmišljam da bi zakonom trebalo zabraniti zaposlenim u institucijama (naročito na šalterima) da na bilo koje pitanje koje im postavite odgovore sa „ne znam“. Valjda bi im posao trebao biti da se raspitaju, nađu odgovor, ponude rješenje – makar i za sedam ili mjesec dana.
