Sanela Merjem Rustempašić: Problemsko učenje razvija kompetencije

Povodom objavljivanja knjige Problemsko učenje, sa autoricom Sanelom Merjem Rustempašić razgovarali smo o primjeni ove nastavne strategije koja podrazumijeva da učenik treba postati glavni i aktivni sudionik nastavnog procesa u kojem će samostalno i timski istraživati, praktično učiti, biti inovativan, koristiti različite izvore znanja te povezivati nova iskustva s prethodnim znanjima.

382
Sanela Merjem Rustempašić

Imajući u vidu mogućnosti i efekte koje je moguće ostvariti kroz problemsko učenje kao inovativni nastavni pristup koji spaja znanja i umijeća, Sanela Merjem Rustempašić, profesorica na Pedagoškom fakultetu u Sarajevu i autorica nedavno objavljene knjige Problemsko učenje, u razgovoru za Business magazine ističe da reforma obrazovanja u BiH neminovno zahtijeva unapređenje i modernizaciju nastavnog procesa u kojem učenik treba biti aktivni sudionik nastavnog procesa i misaono angažiran, a stečena znanja ne bi smjela biti mehanička i reproduktivna. Budući da kompetencije koje učenici mogu razviti uz primjenu problemskog učenja dok rješavaju svakodnevne životne ili poslovne problemske situacije, predstavljaju važnu konkurentsku prednost budućih generacija na tržištu rada, ovu savremenu nastavnu strategiju treba uzeti u obzir pri koncipiranju školstva.

BM: Knjiga Problemsko učenje nastala je na osnovi doktorske disertacije. Šta Vas je potaklo na bavljenje ovom temom?

RUSTEMPAŠIĆ: Već 20 godina sam učitelj, praktičar i metodičar. Bila sam u poziciji osluškivati, promatrati i uočiti potrebe učenika i studenata Pedagoškog fakulteta u Sarajevu kao budućih učitelja. Sasvim je jasno da naše obrazovanje zahtijeva korjenite promjene. Vrlo dinamično kretanje svijeta popraćeno naučno-tehnološkom revolucijom stavlja čovjeka pred brojne izazove. Kada se sjetimo sadržaja koje smo mi učili i zapitamo koliko su nam ta znanja danas neophodna, koliko nas je škola pripremila za današnjicu u pogledu razvijenih kompetencija, koliko smo dobri govornici, kako komuniciramo, koliko kritički promišljamo, koliko istražujemo i koliko smo spremni na cjeloživotno učenje – iz tog razloga sam se posebno zainteresirala za problemsko učenje kao nastavnu strategiju. Većina djece koja danas upisuju osnovnu školu u budućnosti bavit će se poslovima koji danas još ni ne postoje. U ovom trenutku ne možemo znati koji sadržaji će biti potrebni našoj djeci kada budu u situaciji preuzeti radne i životne uloge, ali možemo pretpostaviti koje kompetencije će im trebati u budućnosti.

BM: Koliko je uopće problemsko učenje obrađeno u literaturi na našem jeziku?

RUSTEMPAŠIĆ: Kod nas, ali i šire u regiji, veoma je malo autora koji se bave ovom problematikom, a većina se bavi problemskim učenjem na višim obrazovnim stupnjevima. Uvođenje u proces problemskog učenja i razvijanja kompetencija treba započeti puno ranije, još u dječijoj dobi. Istraživanje koje sam realizirala odnosi se na sedmogodišnjake i devetogodišnjake. Ovo je jedino djelo koje se bavi problematikom problemskog učenja u razrednoj nastavi iz oblasti Metodike nastave prirode i društva, tako da će zasigurno ispuniti literaturnu prazninu koja je do sada postojala u toj oblasti.

BM: Šta je uopće i zašto je problemsko učenje najefikasniji način učenja?

RUSTEMPAŠIĆ: Problemsko učenje predstavlja jednu od najefikasnijih nastavnih strategija jer osim spoznajnih vrijednosti omogućava stvaralački, samostalan i produktivan rad učenika. Istovremeno, čini nastavni proces dinamičnijim, racionalnijim i motivirajućim. Kada u nastavnom procesu učenicima nudimo gotova znanja i kada udžbenik postane jedini izvor znanja, misaona aktivnost naših učenika neće biti pokrenuta i angažirana u punom kapacitetu. Edukatori trebaju napustiti predavačke strategije i plasiranje podataka i činjenica te početi razvijati strategije koordiniranja, vođenja, usmjeravanja, poticanja i motiviranja. Primjena ove strategije znači da učenik treba postati glavni i aktivni sudionik nastavnog procesa u kojem će samostalno i timski istraživati, praktično učiti, biti inovativan, u kojoj će koristiti različite izvore znanja te će moći povezivati nova iskustva s prethodnim znanjima.

BM: Da li je ovaj didaktički pristup primjenjiv u svim nivoima obrazovanja i za sve naučne oblasti podjednako?

RUSTEMPAŠIĆ: Problemsko učenje je primjenjivo na svim nivoima obrazovanja, a posebno je primjenjivo i efikasno u oblastima prirodnih nauka. Međutim, i u oblastima društvenih i humanističkih nauka itekako je moguće pronaći sadržaje koji se mogu učiti pomoću ove strategije. Naravno, preduvjet su kompetentni edukatori osposobljeni za primjenu problemskog učenja.

BM: Kako je bosanskohercegovačko obrazovanje mapirano iz perspektive vrijednosti problemskog učenja?

RUSTEMPAŠIĆ: U savremenim obrazovnim sistemima problemsko učenje zasluženo zauzima veoma značajno mjesto i nije samo dodatak nastavi već je integrirano u nju. Svjesni smo činjenice da naša djeca zaslužuju bolje obrazovanje, ono koje će ih osposobiti za cjeloživotno učenje i pripremiti ih kako bi se što vještije nosili sa radnim i životnim izazovima. Često možemo čuti komentare da su učenici preopterećeni sadržajima koje uče u školama. Naša djeca su sposobna i za mnogo više, ali na drugačiji način. Promjene se ne mogu desiti preko noći, ovo je proces, ali sat odavno neumoljivo otkucava.

BM: Koliko su učitelji i nastavnici motivirani za učestvovanje u reformi obrazovanja u smislu razvijanja problemskog učenja u nastavnom procesu?

RUSTEMPAŠIĆ: Posljednjih godina vrši se veliki pritisak na naše učitelje i nastavnike. Preko noći se uvode kojekakvi propisi, odluke, naredbe kojima moraju profesionalno odgovoriti, bez pripreme, edukacije, dugoročnog sagledavanja posljedica i bez planiranja. Nažalost, te odluke su vrlo često stručno i naučno neutemeljene. Nisu ni svi učitelji i nastavnici spremni za primjenu problemskog učenja. Te razlike između učitelja imaju temelj u odgojno-obrazovnoj filozofiji svakog edukatora kao pojedinca. Dokazane i provjerene koristi primjene savremenih nastavnih strategija, poput problemskog učenja, ne bi trebale ovisiti samo o individualnim odlukama i/ili sklonostima edukatora. Akademska zajednica treba poduzeti korake da se kroz institucionalne okvire prosvjetno-pedagoške prakse i kroz sadržaje nastavnog kurikuluma utvrdi obavezujući minimum tema i časova vezanih za primjenu savremenih nastavnih metoda.

BM: Da li oni koji odlučuju o obrazovnom sistemu iskazuju interes za bavljenje ovom problematikom?

RUSTEMPAŠIĆ: Interes možda i pokazuju, ali mislim da je krajnje vrijeme da počnu i razumijevati ovu problematiku. Argument je kreiranje testova eksterne evaluacije u Kantonu Sarajevo. Obrazovna politika je takva da traži isključivo činjenična, mehanička znanja, a na taj način su i kreirani testovi. Upitno je koji edukator će onda razvijati i poticati kritičko mišljenje i kompetencije i ko će poticati učenike na rješavanje problema u nastavi kada će tu istu djecu testirati za reprodukciju pukih činjenica. Možda će neke edukatore i prozvati zbog loših rezultata. Možemo čuti vrlo odlučne retoričare koji govore o reformama u obrazovanju, ali je stvarnost na terenu i u praksi ipak drugačija.

BM: U kojoj mjeri je nedostatak problemskog učenja u nastavi ono što rezultira nedovoljno razvijenim vještinama svršenih učenika na tržištu rada?

RUSTEMPAŠIĆ: Veliki broj istraživanja potvrdio je tezu prema kojoj se verbalna i reproduktivna nastava nalaze na najnižem nivou efikasnosti. Nažalost, iako smo svi svjesni brzih promjena u našem društvu, ogromnog napretka nauke i naučnih dostignuća te sve zahtjevnijeg modernog tržišta rada, nastava u našim školama u velikoj mjeri je i dalje tradicionalna. Zato i ne čudi da među poslodavcima vlada nezadovoljstvo u pogledu kompetencija koje (ne) posjeduju mladi uposlenici. To je i razlog zbog kojeg, pri zapošljavanju, poslodavci traže obavezno radno iskustvo. Kompetencije koje možemo razviti uz primjenu problemskog učenja sigurno će predstavljati važnu konkurentsku prednost budućih generacija na tržištu rada. Sasvim je jasno da će, ako učenike osposobljavamo i usavršavamo u pogledu vještina, mentalnih navika i kompetencija, po završetku školovanja i njihovo samopouzdanje kao i unutarnja motivacija biti mnogo veći i to s razlogom.

 

 

PREKOMaja Hadžić
IZVORBusiness Magazin
PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here