Recikliranje je proces sakupljanja i obrade materijala koji bi inače bili bačeni kao otpad i njihova obrada u nove proizvode. Više od polovine ukupnog otpada koji završi u kantama za smeće, a time i na deponijama, moglo bi se ponovo iskoristiti ili kompostiranjem ili recikliranjem. Osim ekoloških benefita, reciklaža ima ekonomske benefite. Primjera radi, u jednoj godini na osnovu reciklaže u EU se zaradi gotovo 145 milijardi eura. Bosna i Hercegovina je daleko od ove brojke.
Međutim proces odvojenog prikupljanja i reciklaže ambalažnog otpada polako zaživljava i u našoj zemlji. Na području BiH djeluje nekoliko kompanija koje se bave otkupom, baliranjem i izvozom ambalažnog otpada koji se u reciklažnim centrima pretvara u gotov proizvod. Reciklažni centri uglavnom se nalaze u zemljama regiona i u EU, dok u BiH pored Natron Hayata iz Maglaja koji se bave reciklažom papira, te nekoliko kompanija koje se bave reciklažom plastike i metala, većina prikupljenog ambalažnog otpada mora se izvoziti u druge zemlje radi reciklaže ili adekvatnog zbrinjavanja. U tim zemljama stvaraju se gotovi proizvodi, koji se opet nerijetko uvoze u BiH. To znači da BiH i u ovom slučaju izvozi sirovine, a uvozi gotove proizvode. S druge strane, kompanije koje se bave otkupom i izvozom otpada već niz godina uspješno posluju što znači da se od otpada itekako može zaraditi.
Jedna od takvih kompanija je i Grand Promet iz Banje Luke, osnovana prije 20 godina, a bavi se sakupljanjem, sortiranjem, baliranjem i izvozom ambalažnog otpada. Po cijeloj BiH imaju partnere s kojima sarađuju, odnosno kompanije koje izvode radove za njih.
Dnevna zarada do 120 KM
„Stanje prije 20 godine ne može se porediti sa ovim sada. Tada je bilo u izobilju otpada koji se nalazio na ulicama, koritama rijeka i divljim deponijama, niko to nije prikupljao. To je sada smanjeno jer je počeo otkup tih materijala i sad svako vidi to kao jedan izvor zarade, posebno penzioneri. Oni odvoje vrijeme za skupljanje tog ambalažnog otpada i to im predstavlja dodatan izvor zarade“, za Business magazine kaže Dragan Vukčević, direktor kompanije Grand Promet.
Grand Promet sarađuje kako sa fizičkim tako i sa pravnim licima.
„Sa kompanijama s kojima imamo ugovore za odvoz ambalažnog otpada postavljamo prese ili kontejnere, zavisno od kapaciteta posla, kupimo otpad, pakujemo ga u naše kamione, dovozimo u firmu, tu ga baliramo i onda odlazi van granica BiH u firme koje su posebne za reciklažu. Većinom izvozimo u Hrvatsku, Srbiju, Austriju, Italiju i dobrim dijelom je do prošle godine išlo za Kinu“, objašnjava Vukčević.
Ova kompanija na mjesečno prikupi od 600 do 800 tona ambalažnog otpada, na godišnjem nivou oko 7.000 tona izveze u reciklažne centre te bilježi kontiunirani rast od 35 posto. S obzirom na to da su na početku imali svega tri radnika, a danas 30 te da imaju sklopljenih više od 100 ugovora o otkupu otpada, radi se o vrlo unosnom poslu.
Kada su u pitanju otkupne cijene ambalažnog otpada one su 0, 13 KM po kilogramu za karton, za najlon 0,10 KM, a za miješanu PET ambalažu 0,15 KM po kilogramu.
Vukčević ističe da kada otkupljuju od pravnih lica, onda su cijene veće, jer je veća i sigurna količina te ambalažni otpad nije prljav ni mokar. Kada su u pitanju fizička lica, dodaje da neki od njih dnevno donesu od 200 do 400 kilograma raznog ambalažnog otpada te da u prosjeku mogu zaraditi od 20 KM do 120 KM po danu.
Još jedna kompanija koja uspješno posluje je i Cibos iz Ilijaša, osnovana 1998. godine, a bavi se recikliranjem otpada i trenutno upošljavaju oko 130 zaposlenih. Njihovo poslovanje odvija se kroz otkup, primarnu preradu i pripremu sekundarnih sirovina za željezare i livnice. Od neopasnog otpada najčešće se otkupljuju crni i obojeni metali, papir, karton, plastika i manjim dijelom otpadne gume i tekstil, a od opasnog otpada olovni akumulatori, električni i elektronski otpad. Pripremljene sekundarne sirovine prodaju na domaćem i inozemnom tržištu. Na domaćem tržištu kupac je Arcelormittal Zenica, a izvoze u Tursku, Italiju, Njemačku, Hrvatsku.
I jedni i drugi ističu da baviti se ovom vrstom posla nije jednostavno. Kompanije koje djeluju u ovoj oblasti nisu do sada imale bilo kakve poticaje. Da bi se bavile ovom vrstom posla potrebni su kamioni, radna snaga te skupe mašine čije se cijene kreću od 100.000 eura. Upravo je jedan od problema s kojima se suočavaju ove kompanije nedovoljna podrška države.
„Mi trenutno radimo na reciklaži onog otpada za koji možemo ostvariti profit, dok vrste otpada na kojima se ne može ostvariti profit nalazimo na ulicama, plutaju rijekama i zagađuju okolinu. Da bismo ostvarili zaštitu životne okoline kroz reciklažu, država mora poticajnim mjerama stati iza kompanija koje se bave reciklažom. U EU je sasvim normalno da se za praznu plastičnu bocu dobija naknada ili da fizičko lice, vlasnik vozila, plaća naknadu za uništenje njegovog vozila, dok je kod nas obrnuta stvar. Kod nas kompanije koje se bave reciklažom plaćaju, tačnije otkupljuju vozilo od vlasnika i onda ga recikliraju“, za Business magazine kažu iz kompanije Cibos.
Dodaju da je ova djelatnost još uvijek na nivou 80-ih godina- poticajne mjere su male ili ne postoje.
„ Nadležna ministarstva i inspekcije više djeluju represivno nego preventivno prema kompanijama koje posluju na zakonskoj osnovi, koje su registrovane za obavljanje djelatnosti, dok one koji nisu registrovani niko ne dira. Mi još uvijek nemamo državu kao partnera u našem poslovanju, odnosno u očuvanju životne sredine, a što je u EU uobičajeno. Nama treba država kao partner da ostvarimo poslovne ciljeve reciklirajući otpad za koji nije moguće ostvariti profit, a mi trebamo državi da bismo kroz naše poslovne aktivnosti zaštitili ekološki prostor. Interes je obostran, ali još nije došlo do realizacije ovakvog partnerstva. Pored toga, veliki problem predstavlja i državni aparat koji je u velikoj mjeri otežao poslovanje u ovoj djelatnosti. Činjenica da naša kompanija posjeduje devet poslovnica u BiH i da je za jednu poslovnicu potrebno pribaviti najmanje deset regulatornih dozvola da biste ispunili zakonske propise i poslovali legalno, govori u kakvom stanju je reciklažna industrija u našoj zemlji“, objašnjavaju iz Cibosa.
Jedan od problema je i zakonska neuređenost u oblasti reciklaže.
„U BiH egzistira određena zakonska regulativa koja regulira recikliranje otpada, no međutim iz te zakonske regulative nisu proizašli odgovarajući pravilnici koji bi uredili ovu oblast u punom smislu. Teško se može opravdati činjenica zašto do sada nisu doneseni propisi o sistemu naknada i depozita za posebne kategorije otpada. Nije još uvijek stvorena materijalna osnova za razvoj postrojenja za reciklažu, infrastrukture za odlaganje otpada i slično. Svima u lancu nam je imperativ da dostignemo evropske standarde u recikliranju otpada, jer se BiH obavezala u svim strateškim dokumentima da će kroz zakonsku regulativu i njenu implementaciju unaprijediti i adekvatno zaštititi životnu sredinu“, kažu iz Cibosa.
Odgovorno upravljanje otpadom
Da stanje u ovoj oblasti nije na zadovoljavajućem nivou te da je potrebno više ulaganja u kompanije koje se bave ovom djelatnošću saglasni su i u Fondu za zaštitu okoliša FBiH.
„Donošenjem Pravilnika o upravljanju ambalažom i ambalažnim otpadom stvoreni su preduslovi za uspostavu sistema upravljanja ambalažnim otpadom. Međutim, u provedbi samog Pravilnika uočeni su mnogobrojni problemi, koji ni do danas nisu u potpunosti riješeni. S obzirom na nepostojanje informacionog sistema upravljanja otpadom u FBiH, mi ustvari i nemamo prave podatke o tome šta se zaista sakuplja i obrađuje te koje su stvarno reciklirane količine ambalažnog otpada na nivou FBiH. Sigurno je da postojeći sistem ne funkcionira najbolje i da postoji dosta prostora za njegovo unapređenje, njegovu nadogradnju i širenje, a posebno u segmentu poticanja sakupljača i privrednika koji se bave reciklažom otpada. Ova privredna djelatnost nije dovoljno stimulirana u našem društvu, nego je izložena vrlo turbulentnim uvjetima na tržištu. Svaka država potiče ovu djelatnost bilo putem operatera sistema, bilo putem poreskih olakšica ili drugih vrsta poticaja“, za Business magazine kaže Elma Hadžić-Ramić, stručni savjetnik za oblast upravljanja otpadom i posebnim kategorijama otpada u Fondu za zaštitu okoliša FBiH.
Ekopak je neprofitna kompanija osnovana 2011. godine s ciljem da u ime svojih klijenata proizvođača ambalaže, uvoznika, punilaca, distributera i trgovaca, preuzme odgovornost za ispunjenje zakonskih obaveza za reciklažu i iskorištenje ambalažnog otpada u FBiH. Dobijanjem dozvole od strane Federalnog ministarstva okoliša 2012. godine postali su prvi i vodeći operater sistema upravljanja ambalažnim otpadom u BiH. U skladu sa odredbama Pravilnika, privedni subjekti – zakonski obveznici potpisom ugovora sa Ekopakom prenose svoje zakonske obaveze na Ekopak. U skladu sa ugovorom njihova obaveza je pravilno izvještavanje o količinama plasiranog ambalažnog otpada u FBiH i plaćanje naknada prema prijavljenim količinama ambalaže.
„Za pokretanje jedne ovakve kompanije, prije svega, potrebno je znanje jer je naša zemlja, objavom zakonske regulative u ovoj oblasti, među zadnjim zemljama Evrope, a i regije, počela rješavati pitanje ambalažnog otpada. To u ovom slučaju možemo tumačiti i kao prednost, jer ne trebamo “otkrivati toplu vodu” kako na najefikasniji način uspostaviti sistem i tu upravo treba koristiti iskustva ovih zemalja“, za Business magazine kaže Amela Hrbat, direktorica Ekopaka.
Ekopak od osnivanja posluje po najnižim održivim troškovima, ispunili su sve propisane ciljeve za reciklažu i iskorištenje svih vrsta ambalažnog otpada u propisanim količinama.
„Prema odredbama Pravilnika o upravljanju ambalažom i ambalažnim otpadom, Ekopak ne može imati svoju komunalnu infrastrukturu. Dakle, ne posjedujemo kontejnere za prikupljanje ambalažnog otpada, vozila za njegov transport, reciklažna dvorišta ni sortirnice za njegovu pripremu za reciklažu, niti reciklažne kapacitete, a preuzimamo obavezu da se svake godine prikupi i preda na reciklažu ili drugi vid iskorištenja, značajna količina ambalažnog otpada. Dakle, u našem svakodnevnom poslovanju sarađujemo sa našim partnerima i to javnim komunalnim preduzećima i privatnim kompanijama koje se bave ovom djelatnošću. Trenutno Ekopak u svom sistemu ima 23 partnera iz cijele FBiH, koji u naše ime vrše ove dosta teške poslove. Dakle, oni su nam na raspolaganje stavili svoju infrastrukturu, a od Ekopaka za to dobijaju ugovorenu naknadu. Na nekim ambalažnim materijalima može se ostvariti dobit, ali na nekim ne može, jer je njihova tržišna vrijednost daleko ispod troškova prikupljanja, pripreme za reciklažu i transporta na reciklažu, kao što su npr. višeslojni materijali (Tetra Pak) ili staklena ambalaža koju izvozimo u zemlje regije ili dalje“, dodaje Hrbat.
Podizanje ekološke svijesti
A osim na pomoći kompanijama, potrebno je raditi i na podizanju ekološke svijesti građana koja je poprilično na niskom nivou.
„Tome doprinosi i dosta niska cijena zbrinjavanja otpada koja ne pokriva stvarne troškove zbrinjavanja otpada. U tom smislu, građani nisu stimulirani da vode računa o količinama otpada koje se bacaju, odnosno nisu motivirani da određene (reciklabilne) dijelove otpada iz kućanstava odvajaju. Kada bude uveden sistem plaćanja po količini otpada koji se „odbacuje“ sa stvarnom ekonomskom cijenom zbrinjavanja tog otpada, te mogućnošću smanjenja tog troška onim građanima koji reciklabilne materijale skupljaju i odlažu posebno, stvorit će se okruženje u kome možemo očekivati rezultate od odvojenog prikupljanja otpada“, kaže Hadžić-Ramić iz Fonda za zaštitu okoliša FBiH.
Primjer države kojoj bi bar u nekoj mjeri mogla BiH težiti svakako je Švedska. Naime, ova država je svoj otpad pretvorila u energiju te u velikim količinama uvozi otpad kako bi njihovi reciklažni centri nastavili s radom.
„Švedska bi trebala biti primjer domaćim vlastima kojim putem treba ići kada gledamo problematiku zaštite okoliša i na koji način zaštiti domaće tržište. Naša firma je prva u BiH počela sa proizvodnjom alternativnog goriva RDF (refuse derived fuel) i to ulaganjem vlastitih sredstava i instaliranjem potrebne mehanizacije u poslovnoj jedinici Zenica, a kao ulazne sirovine koristimo otpadne gume i otpadni tekstil iz autoindustrije. Proizvedeno alternativno gorivo isporučujemo fabrikama cementa u BiH po simboličnim cijenama pomoću kojih minimalno pokrivamo troškove proizvodnje RDF. Alarmantna je informacija koja govori da je u proteklih šest mjeseci došlo do uvoza alternativnog goriva iz zemalja EU u svrhu proizvodnje cementa. Proizvođači alternativnog goriva iz EU u prilici su sada da daju određenu naknadu cementarama u svrhu zbrinjavanja RDF jer imaju podršku vlasti u svojoj državi kroz određene subvencije. Sve ovo govori koliko je potrebno da država stane iza domaćih proizvođača. Potrebno je donijeti posebnu uredbu koja bi definirala i određene naknade i subvencije proizvođačima, kao što je to učinjeno u susjednoj državi EU, gdje sistemi za zbrinjavanje otpadnih guma dobijaju naknadu od države koja se kreće od 50 – 80 eura po toni zbrinute gume. Pored toga, potrebno je da naša država zaštiti svoje vlastito tržište i da izvrši svojevrstan pritisak prema cementarama koje bi bile u obavezi da prvo otkupe alternativno gorivo od domaćih proizvođača pa tek onda da se može govoriti o uvozu ukoliko domaći proizvođači nisu u mogućnosti zadovoljiti njihove potrebe i kapacitete“, kažu iz kompanije Cibos.
Turbulencije na svjetskom tržištu
Svake godine više od 50 posto svjetskoga otpada prevozi se teretnim brodovima u Kinu. Prošle godine je više od sedam miliona tona otpadne plastike uvezeno u Kinu, od čega 1,4 miliona tona iz SAD, pola miliona tona iz Njemačke, a isto toliko iz Japana. Međutim, kineske vlasti, zbog prevelikog stvaranja deponija odlučile su staviti zabranu na uvoz 32 kategorije otpada među kojima su plastika i plastična ambalaža, nesortirani papir, staklo, tekstil, gume, različiti metali. Ovakva odluka kineskih vlasti utiče i na poslovanje kompanija u BiH.
„Prošle godine kada smo radili sa Kinom, tonu najlona izvozili smo po cijeni od 700 KM, a mi smo tu istu tonu otkupljivali po cijeni od 400 KM. Same brojke govore o značaju kineskog tržišta. Tada su ljudi donosili najlon od svugdje, bilo je najlona u ogromnim količinama. Kada je pala cijena, palo je i interesovanje“, kaže Dragan Vukčević, direktor Grand Prometa.
