Kada podsjećamo druge na neki svoj uspjeh, pokazujemo ko smo, kakvi smo i kakvi bismo željeli da drugi vjeruju da jesmo, a da bismo se zaista dobro predstavili potrebno je da imamo dovoljno samopoštovanja i samopouzdanja. Pa, ipak, čak i oni koji imaju mnogo razloga da poštuju sebe teško podnose kada im okolina ne prašta uspjeh. Pitanje je da li bi ga trebalo prikrivati radi sopstvenog mira, ili prešućivati da ne djeluje kao hvalisanje, ili, pak, samo zato što kod drugih može da podstakne ljubomoru, pokrene zavidljivost, osjećanje ugroženosti.
Procjena vrijednosti
Samopoštovanje se zasniva na procjeni svojih vrijednosti i na osnovu suda nama važnih i bliskih ljudi. Tako stečena slika o sebi dograđuje se čitavog života, iako joj se temelji postavljaju još u djetinjstvu. Osobe sa visokim samopoštovanjem realno će tumačiti i svoje uspjehe i neuspjehe, postavljat će visoke ciljeve na svim planovima, bit će otvorenije, iskrenije u komunikaciji, kritiku neće doživljavati kao poraz. Suprotno tome, osobe sa niskim samopoštovanjem čak i pozitivne poruke o njihovim kvalitetima ne opažaju kao takve, ili im ne pridaju dovoljnu važnost, a one negativne podižu na visoki stepen samo zato što potkrepljuju njihovu lošu sliku o sebi. To je posljedica straha od odbacivanja i put ka lošoj komunikaciji sa drugima i lošeg predstavljanja sebe. Samopouzdanje je povezano sa samopoštovanjem. Što je više samopoštovanje – to je veće samopouzdanje. Ono daje krila u ostvarivanju ciljeva. Osoba sa visokim samopouzdanjem (ne nadmenim) poštovat će druge, bit će nesebična i iskrena i time će steći poštovanje drugih. Ako osoba ima nadmeno samopouzdanje to je može odvesti u aroganciju koju ljudi teško prihvataju. U neposrednoj vezi sa samopoštovanjem je i samoljublje, kao nekritički idealizovana slika o sebi koja ne mora i često nije u skladu sa realnošću. Samoljubljivi zadovoljavaju svoju sujetu i onda kada ne poznaju svoje pravo Ja.
Pohvale uspješnima
Prešućivanje o sopstvenim uspjesima kako bi nas spasilo od ljubomore, pakosti, čak i mržnje je pitanje načina na koji se predstavlja uspjeh. Potreba za samoaktuelizacijom zadovoljava se i kroz postignuće na radnom mestu, u profesiji koja čini značajan segment u životu svakog pojedinca. Odrasle zrele osobe trebalo bi da su vremenom stekle i vještine u socijalnim komunikacijama, a one bi trebalo da im omoguće dobru procjenu načina i pravovremenosti za plasiranje informacija o svojim postignućima kao i količinu tih informacija. S druge strane, nekad su uspjesi toliko vidljivi ma koliko mi o njima ćutali. Oni koji su po prirodi zajedljivi uvijek će naći nešto na čemu će nekome zavidjeti. Pa, ipak, dilema je kako predstaviti sopstveni uspjeh, a da ne bodemo oči drugima. Ako je naš uspjeh realan i plod našeg rada i angažiranja onda ne bi trebalo da ga uvijamo u celofan, posebno u situaciji kada se od nas traži da ga predstavimo drugima. Ukoliko drugi ne žele u tome učestvovati, trebalo bi se zapitati šta druge sputava u tome. Nadmen stav može drugima da bode oči jer on znači omalovažavanje vrijednosti drugih što onda njih onemogućava da razluče šta je stvarno uspjeh, a šta potreba za hvalisanjem.
Ako nam tuđi uspjeh smeta to je vjerovatno zato što se svjesno ili nesvjesno poredimo sa nekim i u tom poređenju nalazimo potvrdu za duboko skriveno osjećanje lične nekompetentnosti. Njega ponekad možemo pravdati time da nismo imali šanse koje su drugi imali, da je razvoj spoljnih okolnosti njima išao naruku, a nama ne, ukratko sve ćemo pripisati objektivnim okolnostima, a ne subjektivnim slabostima. Ipak, nikakvo opravdanje neće nam trajno riješiti osjećanje dubokog ličnog nezadovoljstva.
Ako već uživamo u postignutom zašto nam je potrebno još i više – da se predstavimo boljima od drugih, izvrsnijim? Pretjerano hvalisanje ima kompenzatornu funkciju.
Osobe sa visokim samopoštovanjem i samopouzdanjem imaju mnogo veće šanse da krize poput onih kad nas neko svjesno ili nesvjesno stalno obezvređuje, uspješno prevaziđu i da se vrate na dobre i konstruktivne obrasce
