piše: Mirela Haskić
Mnogi domaći, ali i strani preduzetnici u BiH kao jedan od problem s kojima se suočava poslovna zajednica navode sporost sudova. Činjenica je da su sudski postupci veoma dugotrajni i skupi, što dovodi u pitanje i samu svrsishodnost presude. S druge strane, sam sudski postupak doprinosi narušavanju poslovnih odnosa između strana u sporu. Naš pravni sistem poznaje i arbitražu kao jedan mnogo efikasniji način rješavanja spora koji u odnosu na sudski postupak ima brojne prednosti. Međutim, iako je puno brži i jeftiniji, privredni subjekti još uvijek u dovoljnoj mjeri ne koriste ovaj sistem. U BiH, Arbitraža djeluje pri Vanjskotrgovinskoj komori BiH i Privrednoj komori RS.
Arbitraža predstavlja u svijetu vrlo raširen mehanizam rješavanja sporova, uglavnom komercijalne prirode. Ona je svojevrstan oblik suđenja, koji stranke slobodnom voljom povjeravaju arbitražnim vijećima ili arbitrima pojedincima. Arbitražno rješavanje sporova može se ugovoriti za rješavanje privrednih sporova kao što su sporovi o međusobnim potraživanjima, sporovi o neispunjenju ugovorenih obaveza i slično. Presuda donesena u postupku arbitraže ima u svim pravnim sistemima dejstvo pravosnažne sudske presude i izvršava se kao i svaka druga sudska presuda.
„Arbitraža u pravu Bosne i Hercegovine može biti ugovorena za sporove koji za predmet imaju zahtjeve kojim stranke mogu slobodno raspolagati. U pravilu je riječ o sporovima iz poslovnih odnosa pravnih lica, npr. potraživanja iz ugovora o prodaji, ugovora o građenju i sl. Arbitraža se, međutim, ne može ugovoriti za rješavanje sporova koji su izričitim odredbama nekog zakona povjereni redovnim sudovima. Arbitraža se npr. ne može ugovoriti za sporove o nekretninama jer je za takve vrste sporova isključivo nadležan redovni sud“, za Business magazine kaže Almir Gagula, jedan od arbitara Arbitražnog suda pri VTK BiH.
Nevena Jevremović, suosnivač i predsjednica Udruženja Arbitri za Business magazine ističe da arbitražni sistem u BiH ispunjava osnovne uslove za provođenje domaćih i arbitražnih postupaka, kao i arbitražnih postupaka sa inostranim elementom (najčešće sporovi u kojima je jedna od strana u postupku kompanija sa sjedištem van BiH). Međutim, u poređenju sa međunarodno usvojenim standardima, BiH istovremeno spada u uski krug zemalja koje nisu modernizirale svoj arbitražni sistem.
“Konkretno, UN komisija za Međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) izradila je tekst Model zakona o arbitraži, a kako bi zemljama članicama pružila instrument koji refletktira međunarodno prihvaćene standarde arbitraže i arbitražnog postupka. Shodno tome, od 111 jurisdikcija, 80 je svoje domaće zakonodavstvo usaglasilo sa navedenim Modelom. Tu spadaju i susjedne države: Hrvatska, Srbija i Crna Gora. Prilagođavanje domaćeg zakonodavnog okvira Modelu zakona od posebnog je značaja za države u kojima je arbitraža u početnim fazama razvoja, kao što je to BiH. Naime, postojanje stabilnog sistema arbitraže u državi šalje pozitivan signal stranim investitorima da postoji sistem unutar države gdje njihovi interesi i ulaganja mogu biti zaštićeni na efikasan i efektivan način u odnosu na redovno pravosuđe, gdje postupci i sporovi mogu trajati godinama i gdje su finansijski gubici mnogostruko veći”, objašnjava Jeremović.
Kraći i jeftiniji postupak
Arbitražni postupak prema Pravilniku pokreće se zahtjevom za pokretanje arbitražnog postupka ili tužbom koji se Arbitražnom sudu dostavlja u pet primjeraka. Stranka koja pokreće arbitražni postupak određuje predmet spora, svoje zahtjeve, dokaze na kojima zasniva svoje zahtjeve i imenuje jednog arbitra. Suprotna, tužena strana, u odgovoru na zahtjev ili odgovoru na tužbu izjašnjava se na zahtjeve tužiteljske strane, predlaže vlastite dokaze i također imenuje jednog arbitra. Tako imenovani arbitri u pravilu saglasno imenuju trećeg arbitra, predsjednika arbitražnog vijeća ili predsjednika arbitražnog vijeća imenuje institucija pred kojom se provodi postupak arbitraže.
„Formirano arbitražno vijeće u konsultaciji sa strankama uređuje pravila postupka i tako prilagođava postupak potrebama konkretnog spora. Nakon što se postupak provede na način određen od strane arbitražnog vijeća pristupa se donošenju konačne i obavezujuće presude. Arbitražni postupak je sličan redovnom sudskom postupku i u pravilu ima njegovu osnovnu strukturu. Arbitražno vijeće provodeći postupak ima obavezu da ravnopravno tretira strane u sporu i da im pruži razumnu mogućnost da prezentiraju svoje stavove i dokaze u postupku“, dodaje Gagula.
Prednosti arbitražnog rješavanja u odnosu na sudski su brojne. Osnovna prednost je što je sam postupak znatno kraći u odnosu na sudski postupak.
„Arbitražni postupak se u pravilu završava u vrlo kratkom roku, a sudski postupak, kada su u pitanju privredni i drugi sporovi između pravnih lica je dugotrajan proces i traje od tri do pet godina, pa shodno tome razlika je i u troškovima postupka“, za Business magazine objašnjava Adis Kurtović, arbitar Arbitražnog suda pri VTK BiH.
Almir Gagula također naglašava da je osnovna prednost arbitraže što je postupak znatno jeftiniji, a da sudski postupci čak i kod relativno jednostavnih predmeta, mogu trajati godinama. Također, nakon što se donese prvostepena presuda slijedi žalbeni postupak koji također traje godinama. U arbitraži postupci mogu biti završeni u neuporedivo kraćim rokovima (najkompleksniji sporovi mogu trajati maksimalno do dvije godine), a nakon odluke arbitražnog vijeća ne postoji žalbeni postupak
Ostale prednosti arbitražnog postupka odnose se i na tajnost raspravljanja te stranke iz spora bitne informacije iz poslovne sfere određenog subjekta mogu zaštiti od javnosti. Sudski postupci su potpuno transparentni i javni. Također, arbitražni postupak je u značajnoj mjeri pomirljiv i ne krase ga tenzije često prisutne u sudskim postupcima. U takvom okruženju strankama se pruža mogućnost da racionalno i kvalitetno iznesu svoje pozicije, bez pretjeranog tereta formalizma koji može biti opterećenje strankama u redovnom sudskom postupku. Arbitražno vijeće vodi jedan spor, za razliku od sudija redovnih sudova koji vode stotine sporova. Samim tim, arbitražno vijeće ima više prostora i vremena da se posveti sporu stranaka. Kao značajna pozitivna osobina arbitraže je mogućnost stranaka da utiču na formiranje arbitražnog vijeća. Stranke biraju arbitre prema njihovim kvalifikacijama, stručnosti, iskustvu, ugledu i tako povjeravaju spor licima za koja su sigurne da će najbolje razriješiti spor. U sudskom postupku stranke nemaju tu mogućnost izbora.
Također, kada su u pitanju razlike u troškovima između arbitražnog i sudskog postupka, s obzirom na to da traju znatno kraće, arbitražni postupci nisu opterećeni taksama za sve faze postupka. Sudski postupak za stranke može biti skuplji i iz razloga što se u sudskom postupku, zbog ograničenja u pogledu naknade troškova postupka, strankama koje uspiju u postupku ne nadoknađuju svi troškovi zastupanja koje imaju.
Konačno, u slučaju međunarodnih arbitraža, arbitražne odluke se, zahvaljujući usaglašenom pravnom okviru, mogu izvršavati u više od 150 zemalja svijeta. Naime, više od 150 zemalja, uključujući i BiH, potpisnice su njujorške Konvencije o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka, koja omogućava efikasan postupak priznanja i izvršavanja arbitražnih odluka. Za međunarodne sudske odluke još ne postoji zakonski instrument sa ovakvim dejstvom.
Međutim, Gagula navodi da i pored prednosti, arbitraža ima i određenih nedostataka. Vrlo je važno da stranke vode računa o tome da na arbitražnu odluku nezadovoljna strana ne može izjaviti žalbu, kao i o tome da spor povjere kvalifikovanim osobama, koje će imati ne samo stručne nego i adekvatne moralne osobine kako bi se integritet postupka sačuvao od bilo kakvih negativnih utjecaja.
Kompanije nisu upoznate
Pojedini pravnici upozoravaju da, kada je u pitanju arbitraža,ekonomski jače strane su sklone nametanju arbitraže slabijoj strani koja njoj više odgovara putem adhezionih ugovora. Gagula ističe da ovo nije slučaj samo u postupku ugovaranja arbitraže, nego je općenito karakteristika ugovornog prava da ekonomski jače strane nameću određene uslove.
„Svi smo svjesni da vrlo često ne možemo uticati na ugovorne odredbe, posebno one sadržane u općim uslovima poslovanja. Ali dok, primjerice, nemate gotovo nikakvu mogućnost da utičete na promjenu odredbi općih uslova pružalaca javnih usluga, telekom ili kablovskih operatera, elektrodistribucija – u svijetu poslovnog prava se u pravilu ima razumijevanja u vezi dogovaranja oko arbitražne institucije kojoj će se povjeriti spor, a koja stranama odgovara. Pri tome se ne misli na potencijalnu pristrasnost arbitražne institucije, nego na troškovnu stranu, geografsku lokaciju i sl. Veliki poslovni sistemi iz inozemstva ukoliko u kompleksnim ugovorima insistiraju na ugovaranju konkretne arbitraže obično favoriziraju određene arbitražne institucije koje uživaju veliki ugled u svijetu. Takvo što ne treba shvatati negativno. Negativna percepcija takvih zahtjeva obično je posljedica nedovoljnog iskustva. Širim upoznavanjem naših poslovnih subjekata sa arbitražom brišu se i predrasude koje su u osnovi takvih negativnih percepcija“, objašnjava Gagula.
Prednosti u odnosu na nedostatke je svakako više. Unatoč svim prednostima, kompanije u BiH i dalje većinu svojih sporova završavaju na sudu. Naši sagovornici su saglasni da ovaj sistem u BiH nije zastupljen u mjeri u kojoj je zastupljen u modernim pravnim sistemima.
„Arbitraža u BiH je u početnoj fazi razvoja. Međutim, kontinuirano se radi na podizanju svijesti naših poslovnih subjekata o prednostima arbitraže u odnosu na redovne sudske postupke. Naše kompanije sve više prepoznaju te prednosti i sve češće, pogotovo u odnosima sa stranim partnerima, ugovaraju nadležnost arbitraže. Internacionalizacija poslovnih odnosa također pozitivno utiče na takav pristup. Strani partneri, koji dolaze iz pravnih sistema sa razvijenom arbitražnom praksom, preferiraju povjeravanje sporova arbitraži, a ne nacionalnim sudovima. Veliki infrastrukturni projekti tome doprinose. Npr. u ugovorima o građenju značajnije vrijednosti u pravilu se ugovara nadležnost arbitraže različitih arbitražnih institucija“, objašnjava Gagula.
Fahira Brodlija, voditeljica naučno- istraživačkih projekata Udruženja Arbitri, objašnjava da nivo razumijevanja arbitražnog sistema bh. kompanija zavisi od tržišta na kojem djeluju i vrste ugovora koje sklapaju, kao i od ugovornih partnera. Kako ona kaže, kompanije koje su okrenute međunarodnom tržištu i stranim investitorima gotovo redovno u svojim ugovorima imaju arbitražne klauzule, jer su one redovno sastavni dio standardiziranih ugovora u međunarodnom poslovanju. Trenutno, u kontekstu poslovanja sa stranim partnerima najčešće se ugovara arbitraža u Beču, Parizu, Londonu ili u susjednim arbitražnim centrima: Zagrebu, Beogradu ili Ljubljani.
Ohrabrujuće je što arbitraža u BiH sve više dobija na značaju, a kompanije nakon što se upoznaju sa svim benefitima postaju više povjerljive prema ovom sistemu.
„Kao advokatu poznato mi je da se najveći dio sporova rješava u sudskim postupcima. Za ovakvo postupanje bh. kompanija postoje razlozi. Kao prvo, okončanjem rata stvoren je novi politički i privredni sistem u državi, a drugo, u okviru novog privrednog sistema mnoge kompanije su privatizirane. Privatizacijom je došlo do promjene vlasnika kapitala, koji nisu imali dovoljno iskustva za nastavak djelatnosti tih kompanija, već su često vršili promjene djelatnosti, a u okviru tih djelatnosti, svjesno ili nesvjesno stvarani su razni sporovi iz privrednog poslovanja. S tim u vezi ukazuje se da su bili evidentni sporovi koji su nastali prije rata, posebno u oblasti građevinarstva, špedicije ili vojne industrije, a koji su se u najvećoj mjeri mogli riješiti arbitražom“, objašnjava Kurtović.
S druge strane kompanije koje sklapaju ugovore sa međunarodnim partnerima više su upoznate sa praksom arbitraže i samim tim imaju veći uvid u prednosti i efikasnost arbitražnog postupka. Učestalost korištenja arbitražnog postupka također zavisi od porijekla i prakse svake pojedinačne kompanije, pa bi uz porast svijesti o arbitraži, saradnja sa stranim kompanijama trebala doprinijeti i većem stepenu povjerenja bh. kompanija u arbitražni sistem.
“Iako je u poslovnim i pravnim krugovima odavno ustanovljena pouzdanost i efikasnost arbitraže, potrebno je povećati broj arbitražnih sporazuma u ugovorima između bh. kompanija kako bi kroz njihovu primjenu došlo do proliferacije i razvoja arbitražne prakse u BiH. Nažalost, ne postoji generalno povjerenje u arbitražne sudove i validnost arbitražnih odluka zbog nedovoljne informiranosti pojedinih poslovnih subjekata i šire javnosti o prirodi i načinu funkcioniranja arbitražnog sistema. Potrebno je kontinuirano raditi na jačanju svijesti poslovne i pravne zajednice u BiH o arbitraži kroz programe edukacije i javnu kampanju”, dodaje Brodilja.
Mirenje nije isto što i arbitraža
U javnosti se često pogrešno izjednačava pojam mirenja i arbitraže, što svakako nije isto. Ugovorne strane nakon saznanja za nastanak spornih pitanja iz ugovorenih pravnih odnosa mogu prije arbitraže pokušati mirnim putem riješiti nastali spor. Mirno rješavanje spora stranke mogu tražiti i od arbitraže, a ako postupak mirenja ne uspije stranke mogu nastaviti postupak pred istom arbitražom. Važno je naglasiti da pristanak stranaka na postupak za mirenje ne znači i pristanak na nadležnost arbitraže u slučaju neuspjeha za mirenje.
„U postupku mirenja, strane koje su u sporu posredstvom treće nezavisne osobe pokušavaju tražiti rješenje u interesu obje stranke. Mirenje ima za cilj približavanje i usaglašavanje pozicija stranka u određenom pravnom odnosu. Uspjeh mirenja ovisi o kooperativnosti stranaka i umiješnosti medijatora, no ukoliko se u tome ne uspije, mirenje neće rezultirati bilo kakvom izvršnom odlukom. Za razliku od mirenja, arbitraža je kontradiktoran postupak u kojem se sudi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i uz primjenu materijalnog prava i koji rezultira pravosnažnom i izvršnom odlukom ili presudom arbitražnog vijeća. Arbitraža je postupak sličan sudskom postupku, kako po svom toku, tako i po svojim posljedicama. Postupak mirenja nema te poveznice sa sudskim postupkom“ , objašnjava Almir Gagula, jedan od arbitara Arbitražnog suda pri VTKBiH.
Adis Kurtović dodaje da se razlika između arbitraže i mirenja ogleda u tome što se arbitražni postupak pokreće tužbom jedne od stranaka iz pravnog odnosa, a postupak mirenja može predložiti jedna stranka ili obje stranke zajedno.
„Arbitraža svoje odluke donosi u obliku rješenja ili presude, a arbitar, odnosno posrednik u mirenju inicira zaključenje sporazuma o mirnom rješenju spora. Rješenje potpisuje predsjednik Arbitraže, a zapisnik, odnosno sporazum smatra se poravnjanjem postignutim van arbitraže i nema snagu pravosnažne odluke Arbitraže. Arbitražna presuda je konačna i ima snagu pravosnažne presude redovnog suda, međutim ista se može poništavati iz razloga propisanih zakonom u roku od 30 dana pred nadležnim redovnim sudom“, naglašava Adis Kurtović, arbitar Arbitražnog suda pri VTK BiH.
