Hrvatska fudbalska reprezentacija u finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji izgubila je od Francuske rezultatom 4:2 i tako se morala zadovoljiti srebrom, što je svejedno fantastičan uspjeh ove generacije. Uspjeh je nadmašio sve prognoze i očekivanja, a reprezentacija Hrvatske potvrdila je da je svjetska fudbalska velesila. Izabranici selektora Zlatka Dalića, ostvarili su bolji uspjeh od generacije iz 1998. godine koja je na Mundijalu u Francuskoj osvojila bronzu sa selektorom Ćirom Blaževićem. Tada se Franjo Tuđman ponadao da će taj veliki sportski rezultat moći kapitalizirati kako u svijetu tako i kod kuće, ali od toga nije bilo baš ništa. Hrvatska je 1998. i 1999. bila u posvemašnjoj ekonomskoj izolaciji te je privreda zaronila u recesiju. Fudbaleri su opet postigli veliki uspjeh, ali da bi se on pretvorio u ekonomski – na tome treba raditi.

Imali Adenauera

“Proizvod iz Hrvatske odsad će svakoga zainteresirati”, poručio je Branko Roglić, vlasnik Orbico grupe, odgovarajući na pitanje hoće li se i kako globalna popularnost i euforija zbog uspjeha “vatrenih” pretvoriti u konkretan poslovni efekt za poduzetnike ili čak ekonomski preokret za cijelu državu.

Hrvatski poduzetnici, analitičari ili menadžeri ističu da su fudbaleri napravili izvrstan marketing za zemlju koja je u neviđenom medijskom fokusu te očekuju pozitivan povratan utjecaj na privredu, posebno potrošnju i turizam.

“Bez obzira na to što fudbalska takmičenja prati jak marketing pivarske industrije, uspjeh reprezentacije prepoznali su i ostali kao svoju mogućnost. Mi možemo imati koristi. Odavno je naš cilj učiniti Hrvatsku prepoznatljivom vinskom zemljom”, rekao je Vlado Krauthaker, vlasnik Vinogradarstva i podrumarstva Krauthaker.

Postoje nemjerljivi ekonomski efekti ili očekivanja, ukazuje i šefica Zagrebačke burze Ivana Gažić.

“Izvozimo na američko tržište, a naš sir Dalmatinac ima na omotu hrvatske “kockice”. Nakon Sjetskog prvenstva očekujemo vrlo pozitivne reakcije, bit ćemo svima vidljiviji”, rekao je Damir Pernar, direktor Paške sirane.

Međutim, uprkos takvim porukama, malo ko zaista očekuje da će se fudbalski ponos i ushit pretvoriti u ekonomski preokret.

Nikola Dujmović, predsjednik uprave Grupe Span, osim što je zadovoljan jer na poslovnom putu u SAD prvi put mora pojašnjavati šta je Hrvatska i na kojem je kontinentu, mišljenja je da svjetska fudbalska prvenstva i ekonomija nisu baš tako i toliko povezani da bi očekivao veliki utjecaj na Hrvatsku.

“Dobili smo dobru polugu za poslovne odnose, pozitivan brand marketing. Međutim, ne donosi to milionske ugovore. Neke industrije Svjetsko prvenstvo mogu više kapitalizirati, neke manje, ali opći optimizam i fudbal nisu dovoljni za promjene u državi”, konstatira Dražen Oreščanin, suosnivač i direktor informatičke kompanije Poslovna inteligencija.

Oreščanin je ukazao na Njemačku, na “Čudo iz Berna” kako je nazvano njemačko osvajanje finala na Svjetskom fudbalskom prvenstvu u Švajcarskoj 1954. godine kao primjer nacije koja je iskoristila impetus da fudbalski uspjeh pretvori u opći.

“To je za njih bila prekretnica, dobili su vjeru u sebe, iskoristili taj poticaj. No, oni su imali i fantastičnog kancelara Konrada Adenauera”, rekao je Oreščanin.

Kratkoročan ushit

Svjetsko fudbalsko prvenstvo igra se svake četiri godine od 1930. godine uz prekid od osam godina uzrokovan Drugim svjetskim ratom. Naslove svjetskog prvaka na Mundijalima osvojilo je do sada osam država, tri južnoameričke Urugvaj, Brazil i Argentina, te pet evropskih Italija, Njemačka, Engleska, Francuska i Španija. Ushit nakon osvajanja Svjetskog prvenstva ne mogu trajnije popraviti stanje u zemljama. To pokazuju iskustva iz gotovo svih zemalja koje su do sada igrale finala svjetskih prvenstava.

Nakon osvajanja prvog naslova 1930. godine Urugvaj je bio žestoko pogođen Velikom svjetskom ekonomskom depresijom koja se prelila i u duboku političku krizu. U vrijeme osvajanja drugog naslova svjetskog prvaka 1950. godini, Urugvaj je bio najbogatija država Južne Amerike. U godinama koje su slijedile došlo je do potpunog kolapsa urugvajskog privrednog čuda, stopa inflacije dostigla je 60 posto godišnje, došlo je do duboke privredne krize i masovne nezaposlenosti koja je potrajala više od jedne decade.

U razdoblju između osvajanja svoja prva dva naslova prvaka, kada je na vlasti bio fašistički režim Benita Mussolinija, 1934. i 1938. godine, Italija “se uvalila ” u dva rata, kolonijalni u Etiopiji te u španski građanski rat na strani generala Franca. Osvajanje trećeg naslova svjetskog prvaka 1982. godine koincidira s prvom velikom poslijeratnom stagnacijom italijanske privrede. Dvije godine nakon osvajanja četvrtog naslova italijanska privreda potonula je u duboku recesiju, koju je potaknula Svjetska finansijska kriza, a italijanska ekonomija još uvijek nije dosegla svoju veličinu koju je imala u vrijeme kada je italijanska reprezentacija 2006. osvojila svjetski naslov.

Dvije godine prije prvog naslova, u Argentini je 1976. godine izvršen je vojni udar i na vlasti je narednih sedam godina bila grupa generala. Veličina argentinske ekonomije bila je 1989. Godine, nakon osvajanja drugog naslova jednaka onoj iz 1978. godine kada je Argentina prvi put osvojila naslov svjetskog prvaka.

Francuska je osvojila svoj do sada jedini naslov 1998. godine, a u naredne tri godine njena privreda imala je kumulativni pad od deset posto.

Španija je postala svjetski prvak 2010. godine. Od tada je prošlo osam godina, a njen BDP još uvijek je gotovo jednu četvrtinu ispod svoje najviše vrijednosti dostignute 2008. godine u kojoj je počela Velika svjetska finansijska kriza.

U finalima svjetskih prvenstava igrale su još četiri zemlje koje nikada nisu osvojile naslov. To su Čehoslovačka, Mađarska, Švedska i Holandija. Četiri godine nakon igranja u prvom finalu 1934. Godine nacistička Njemačka izbrisala je Čehoslovačku s političke karte Evrope. U godinama nakon igranja druge finalne utakmice 1962. godine, Čehoslovačka je imala najmanji industrijski rast među državama istočnog bloka što je na kraju uzrokovalo političke reforme, praško proljeće i sovjetsku intervenciju 1968.godine.

U godini prvog finala 1938. godine režim Miklosa Horthya donio je prvi antižidovski zakon kojim je ograničio ekonomska prava mađarskih Židova, a u vrijeme igranja drugog 1954. godine režim Matyasa Rakosija bio je u svom zenitu. Dvije godine kasnije sovjetski tenkovi ugušili su mađarsku revoluciju. Holandija je tri puta igrala u finalu svjetskih prvenstava, 1974., 1978. i 2010. godine. Nakon drugog i trećeg holandska ekonomija potonula je u recesiju. Naravno ne zbog gubitka finalnih utakmica, nego zbog svjetskih privrednih i finansijskih kriza.

Čudo iz Berna

Brazil  je osvojio naslov pet puta, a Njemačka četiri, ali Nijemci su u svemu kategorija za sebe, pa tako i u ovom razmatranju.

Zemlja 1954. godine još uvijek nije bila fudbalska sila, a bio je to i njihov prvi nastup na Svjetskom prvenstvu poslije Drugog svjetskog rata, te su bili i poprilična nepoznanica. Povrh svega, doživjeli su katastrofalan poraz u svojoj grupi od Mađara (8:3) i plasirali se u četvrt-finale tek posle play-offa sa Turskom (7:2). Nakon poraza u skupini, Nijemci su se u punom sastavu uspješno revanširali mađarskoj “lakoj konjici”  koja je od 1950. do 1954. godine nanizala 33 utakmice bez poraza, što je i danas nedostignuti rekord. Pred 60.000 gledatelja u Bernu Mađari su rano poveli 2-0, ali Nijemci su uspjeli izravnati rezultat, da bi u 84. minuti Helmut Rahn neobranjivo “opalio” i donio Zapadnoj Njemačkoj senzacionalnu titulu. Pa ipak, nije moguće konstatirati da je upravo ova pobjeda njemačkoj ekonomiji koja je nakon Drugog svjetskog rata ležala je u ruševinama donijela oporavak.

Za to su više zaslužne naizgled jednostavne reforme, provedene u svega nekoliko sedmica tokom 1948. godine, a koje su pokrenule čitav val ogromnog ekonomskog rasta i preporoda –  valutna reforma i ukidanje kontrole cijena. Za čišćenje poslijeratnog nereda u njemačkoj ekonomiji, ekonomisti Wilhelm Ropke i Ludwig Erhard na prvom mjestu su zagovarali reformu monetarnog sistema, tako što bi količina novca strogo bila usklađena s količinom roba, te bi se pored toga ukinula i kontrola cijena. Vjerovali su da će valutna reforma okončat inflaciju, a kraj kontrole cijena okončat represiju.

Dodatni bitan faktor koji je omogućio ekonomski napredak je smanjenje graničnih stopa poreza koje je provedeno tokom 1948. i 1949. godine.

Ključni predstavnici socijalno tržišne ekonomije Milton Friedman i George Stigler su vjerovali u ogromne doze slobodnog tržišta, uz ograničenu raspodjelu bogatstva kroz porezni sistem te antitrustne zakone za sprječavanje monopola.

Zbog sjajnih rezultata koje su imale njegove reforme prvi njemački kancelar Konrad Adenauer, imenovao je ekonomskog stratega Ludwiga Erharda za prvog ministra finansija Savezne Republike Njemačke. On je pravilno uočio šta su ključne kočnice za njemački ekonomski razvoj, čije je uklanjanje dovelo do ekonomskog čuda. No, vjerovatno i puno važnija stvar od toga, bez koje bilo kakve reforme ne bi mogle uroditi plodom, jeste njemačka tradicionalna i nebrojeno puta potvrđena radna etika, poduzetnost i disciplina, uz vrhunske stručnjake i obučenu radnu snagu koju je ta zemlja posjedovala i posjeduje, a koju ni nacistička zvjerstva ni savezničke bombe nisu mogli uništiti. Sve što je trebalo učiniti za njemački preporod jeste stvaranje adekvatnog sistemskog okvira koji će omogućiti da znanje, stručnost i sposobnost njemačkog naroda doživi svoju punu realizaciju, a koji danas toj zemlji omogućava da bude vodeća evropska sila sa zavidnom ekonomijom.

Sve to, osim uspjeha na Mundijalu treba i Hrvatskoj.

 

 

 

 

 

 

 

IZVORBusiness Magazin
PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here