Brzi porast proizvodnje nafte u Permijskom bazenu, velikom pojasu zemlje koji se proteže preko zapada Teksasa i jugoistoka Novog Meksika, rezultat je poboljšanja u tehnologiji potrebnoj da se nafta crpi iz zemlje, a sudeći po posljednjim brojkama, promijenit će čitavu energetsku geopolitiku. Proizvodnja u Permijskom bazenu, naime, stavlja zapad Teksasa, a time i čitave Sjedinjene Američke Države na čelo globalne naftne industrije. Proizvodnja nafte u ovom području u maju je dosegla 3,2 miliona barela dnevno, a u februaru doprinijela povećanju ukupne američke proizvodnje nafte više od 10,2 miliona barela dnevno. Riječ je o najvećem obimu američke proizvodnje nafte od dvadesetih godina 20. stoljeća, otkako federalna vlada vodi evidenciju – većem čak i od prethodnog vrhunca proizvodnje u visini 10 miliona barela dnevno u novembru 1970. godine.
Sjedinjene Države će u narednih nekoliko mjeseci postati najveći proizvođač nafte u svijetu, ustvrdio je za CNN Money Scott Sheffield, predsjednik američke naftne kompanije Pioneer Natural Resources. Sheffield je dodao kako očekuje da američka proizvodnja premaši 11 miliona barela dnevno u naredna tri ili četiri mjeseca. Ukoliko se to zaista i dogodi, Amerika bi dospjela na prvo mjesto svjetskih proizvođača nafte, svrgnuvši s trona Rusiju. „Doseći ćemo 13 miliona vrlo brzo“, izjavio je samopouzdano Sheffield na međunarodnom seminaru koji je OPEC organizirao u Beču. Njegova predviđanja idu tako daleko da smatra kako će u narednih sedam do osam godina SAD proizvoditi 15 miliona barela nafte dnevno. Rusija trenutno proizvodi 10,6 miliona barela nafte dnevno, dok Saudijska Arabija dnevnu proizvodnju drži na 10,1 milion barela.
Rekordan izvoz u Aziju
Američka proizvodnja nafte u februaru je tako prvi put premašila proizvodnju Saudijske Arabije. Sheffieldova kompanija veliki je proizvođač nafte iz škriljca, što je čini jednim od najvažnijih pokretača rasta američke proizvodnje nafte koja se, čini se, od niskih cijena nafte na globalnom tržištu posljednjih godina oporavila tako da je jača nego ikada. Naftne kompanije koje crpe naftu iz naftnog škriljca postale su u međuvremenu daleko efikasnije zahvaljujući impresivnim tehnološkim poboljšanjima koja su dovela do povećanja proizvodnje. Ukratko, velika poboljšanja tehnike bušenja omogućila su kompanijama da buše više i jeftnije. Kompanije su smanjile troškove proizvodnje, dovele svoje završne račune u red i prigrlile disciplinovaniji pristup s ciljem izbjegavanja skupih projekata koji mogu dovesti do finansijskih problema.
S rekordnim obimom proizvodnje, SAD su uspjele postići i rekordni obim izvoza nafte na azijski kontinent, te će povećanjem udjela na tom tržištu naštetiti prvenstveno Rusiji i proizvođačima okupljenim u organizaciji OPEC, izvijestio je Reuters krajem maja. SAD će, po svemu sudeći, u junu izvoziti 2,3 miliona barela nafte dnevno, od čega će 1,3 miliona barela dnevno odlaziti u Aziju, procijenili su tada izvori iz američke naftne industrije. Podaci američke Uprave za energetiku pokazali su da je u maju američki izvoz nafte dosegao svoj historijski vrhunac od 2,6 miliona barela dnevno. Računica je jasna: rekordni nivo proizvodnje omogućio je američkim proizvođačima da daju popust na cijene nafte veći od devet dolara po barelu, što ih je učinilo boljim ponuđačima od proizvođača iz Rusije i Bliskog istoka čije su se cijene posljednjih mjeseci povećale.
„Okrećemo se drugim regijama. Ako Saudi Aramco ne bude smanjio cijene, a Abu Dhabi National Oil Company bude slijedila njen primjer, povećat ćemo uvoz sirove nafte iz Amerike“, izjavio je za Reuters kupac nafte iz jugoistočne Azije koji nije želio biti imenovan zbog politike kompanije. U Aziji je Kina, predvođena kompanijom Sinopec, najvećom rafinerijom nafte u ovoj regiji, najveći kupac američke nafte. Nakon što je smanjio uvoz nafte iz Saudijske Arabije, Sinopec je nedavno kupio rekordnih 16 miliona barela američke nafte. Poslije Kine, Indija i Južna Koreja su sljedeći najveći kupci američke nafte na azijskom tlu. No, čak i ako bi Azija i Evropa željele kupovati više američke nafte, rekordne brojke obuzdava američka infrastruktura za izvoz nafte, ograničavajući neprestano povećanje izvoza. „Manjak infrastrukture znači da OPEC i dalje može računati na svoj udio na tržištu“, ocijenio je R.T. Dukes iz Wood Mackenzie.
U tom smislu ne treba zanemariti ni trgovinski rat koji se odvija na relaciji Sjedinjenih Država i Kine te je tržišta sredinom juna potresla prijetnja Kine da će uvesti carine na uvoz američke nafte i ostalih energenata, što bi ugrozilo posao trenutno ‘težak’ milijardu dolara mjesečno. Prijetnja Kine uslijedila je nakon što je američki predsjednik Donald Trump ponovio da će ustrajati na carinama koje je odlučio uvesti na uvoz iz Kine vrijedan 50 milijardi dolara te da će one biti uvedene u julu. Investitori ocjenjuju da bi razmirice između Kine i Amerike u tom slučaju mnogo koštale američke naftne kompanije, te su na prijetnju promptno odreagirale i cijene dionica kompanija ExxonMobil i Chevron, ali i cijene američke nafte. „Ova eskalacija trgovinskog rata opasna je po cijene nafte“, ocijenio je Stephen Innes iz singapurske kompanije OANDA.
Potencijal Permijskog bazena
U Permijskom bazenu je u aprilu nafta dolazila iz 449 naftnih bušotina, prema podacima firme Baker Hughes, što je 44 posto svih naftnih bušotina na američkom tlu tog mjeseca, te 22 posto svih naftnih bušotina u svijetu. Podaci iste firme govore da se broj naftnih bušotina u Permijskom bazenu u posljednje dvije godine više nego utrostručio, a drastičan pad cijena nafte samo je ubrzao potrebu za nastankom novih naftnih bušotina. Skriveno blago Permijskog bazena neki upoređuju s naftnim poljem Gavar u Saudijskoj Arabiji, najvećim naftnim poljem na svijetu. Permijski bazen je „ogroman izvor, od globalnog značaja“, ocijenila je Sara Ortwein, predsjednica odjela XTO Energy u Exxon Mobilu, kompanije koja je već sada jedan od najvećih proizvođača nafte u Permijskom bazenu, a do 2025. namjerava utrostručiti svoju proizvodnju na tom području.
Američka proizvodnja nafte već godinama bilježi značajan rast, većinom zahvaljujući revoluciji u dobijanju nafte iz škriljca, kombinaciji horizontalnog bušenja i industrijskog hidrauličnog razbijanja škriljca tehnologijom frekinga koja je omogućila da se nafta dobija iz zemljišta za koje je ranije smatrano da nije moguće crpiti naftu iz njega. „Škriljčana revolucija“ tako je od terena koji su u svijetu energetike poznati kao „nekonvencionalna zemljišta“, poput Bakkena i Marcellusa, napravila perjanice američke energetske premoći. Novost koju donosi Permijski bazen jeste činjenica da ga nije tako lako iscrpiti, budući da se sastoji od višestrukih slojeva naftnog škriljca koji će u narednih deset godina biti zaslužni za dvije trećine povećanja ukupne američke naftne proizvodnje i jednu četvrtinu povećanja globalne proizvodnje nafte, prema predviđanju konsultantske firme Wood Mackenzie.
Simon Flowers iz Wood Mackenzie uporedio je globalni uticaj koji će Permijski bazen imati s uticajem koji je imalo Sjeverno more na proizvodnju nafte prije nekih četrdesetak godina. „Permijski bazen je te veličine“, izjavio je za Fortune. Zbog količine nafte koju krije u svojim slojevima i zahvaljujući već postojećoj infrastrukturi za proizvodnju nafte, povećanje globalne proizvodnje nafte u Permijskom bazenu moglo bi biti jeftinije od proizvodnje u nekim područjima koja su tradicionalno dominirala naftnom industrijom, poput Rusije ili Bliskog istoka. Prema Flowersovim riječima, u Permijskom bazenu postoji mnogo lokacija za koje kompanije tvrde da mogu proizvoditi naftu i zarađivati s tom proizvodnjom već pri cijeni nižoj od 30 dolara po barelu, što je znatno manje od isplative proizvodnje u drugim dijelovima svijeta.
Bit će zanimljivo posmatrati kako će se drugi veliki proizvođači nafte u svijetu narednih godina nastojati nositi s potencijalima Permijskog bazena, a s tim u vezi ne treba zaboraviti ni probleme koje današnje globalno energetsko tržište ima usljed smanjene potražnje. Smanjena potražnja za naftom posljednjih godina rezultat je različitih faktora, poput usporavanja ekonomskog rasta Kine koji je pokretač globalnog energetskog tržišta, zatim vozila s manjom potrošnjom, razvoja tehnologija koje rade na alternativne pogone, poput električnih automobila i solarne energije. Smanjena potražnja za naftom govori da će se naftna industrija morati pripremiti na eru u kojoj će cijene nafte biti znatno niže od onih kojima se nadala. Rast proizvodnje u Permijskom bazenu je, za to vrijeme, podsjetnik da je globalna energetska revolucija također rezultat i uspjeha nafte, a ne samo njenih alternativa.
