Pod privredom podrazumijevamo sve ljudske djelatnosti kojima čovjek svojim radom osigurava sredstva za život i koristi resurse kojima jedno društvo raspolaže u svrhu zadovoljenja svih materijalnih i nematerijalnih potreba: porodica, hrana, piće, odjeća, stambeni prostor, zdravlje, obrazovanje, raprodukcija .., pa i spektrom luksuznih potreba koje se generalno mogu definirati kao korištenje slobodnog vremena, sport, kultura, zabava, rekreacija i sl.
U jednom uređenom društvu te djelatnosti se, prije svega, dijele na proizvodne (poljoprivreda, rudarstvo, industrija, zanatstvo …) kojima se obezbjeđuju materijalna dobra i neproizvodne, saobraćaj, komunikacije i sl., kojima se omogućava dostavljanje tih dobara na određeno mjesto. Trgovina je u tom kontekstu izuzetno važna privredna djelatnost koja se bavi prodajom i kupovinom domaće i strane robe na tržištu, uključujući domaće i strane kupce (turiste i druge posjetioce) koji stalno ili povremeno borave u jednoj državotvorno organiziranoj zajednici.
TRGOVINA ISPRED INDUSTRIJE
Pomenuti grafički statistički prikaz u prilogu analize tako govori da je u prošloj godini trgovina bila glavna privredna djelatnost u Bosni i Hercegovini, s učećem u ukupnom poslovnom prihodu privrede od 40 posto. Za njom je slijedila prerađivačka industrija čiji je poslovni prihod iznosio 25 posto te proizvodnja i snabdijevanje električnom energijom (uključujući rudnike uglja), potom snabdijevanje plinom, parom i klimatizacija, s učešćem u ukupnom bh. poslovnom prihodu od deset procenata. Još deset procenata ukupnog prihoda otpalo je na građevinarstvo, a sve ostale privredne djelatnosti jedva da su ostvarile 15 procenata učešća u ukupnom poslovnom prihodu naše zemlje.
Kada je u pitanju neto dobit, trgovini na veliko i malo pripalo je 30 procenata ukupne neto dobiti privrede u Bosni i Hercegovini, prerađivačkoj industriji 25 posto, a građevinarstvu i snabdijevanju električnom energijom po deset procenata, dok se 25 procenata neto dobiti odnosilo na sve ostale privredne djelatnosti. Inače, ukupna bruto dodana vrijednost bh. privrede, prema prethodnim podacima o bruto domaćem proizvodu u 2017. godini jedva da je iznosila 60 posto BDP BiH, uključujući plaće zaposlenih, poreze na dohodak i doprinose.
Prema podacima Agencije za statistiku BiH ukupan promet distributivne trgovine (trgovina na veliko i malo) u našoj zemlji u 2017. godini bio je veći za 3,4 posto, u odnosu na prethodnu godinu, a takav trend nastavlja se i u prvim mjesecima ove godine. Po kvartalima, najveći rast zabilježen je od aprila do kraja septembra (preko pet procenata), da bi u preostala dva kvartala, na početku i na kraju godine, došlo do pada potrošnje.
Uprava za indirektno oporezivanje također bilježi rast prometa, prema kojoj je ukupna registrirana distributivna trgovina u prošlog godini imala promet veći od 30 milijardi konvertibilnih maraka, od čega se 4,2 milijarde odnosilo na naplaćen porez od potrošača na ime indirektnih poreza (PDV, akcize i carine), dok je 25,8 milijardi pripalo trgovcima. Od toga se više od 12 milijardi KM prometa odnosilo na trgovinu naveliko, dok je ostalo ostvareno u trgovini namalo te prodaji i održavanju motornih vozila i motocikala svih kategorija.
Kada se plati nabavna cijena robe, obaveze iz neto prihoda i zakonska amortizacija, kompletna bh. trgovina lani je, prema prethodnim podacima o kretanju bruto domaćeg proizvoda (BDP BiH), ostvarila nešto iznad pet milijardi KM bruto dobiti na maržama, koja je pripala vlasnicima trgovačkih privrednih društava kao njihova profitna stavka i najvećim dijelom iskorištena za tekuće poslovanje, plaće radnicima i održavanje.
U bh. trgovini ukupno je (posljednji podatak iz februara ove godine) zaposleno 147.410 radnika, čija je prosječna neto plaća u istom mjesecu iznosila 636 KM, a u bruto iznosu sa doprinosima i porezom na plaću 936 KM. Po tom podatku, to je jedna od najnižih prosječnih plaća u državi, čak 234 KM manje od neto prosjeka zemlje, a u bruto iznosu 415 KM.
Inače, ukupan promet robe dijeli se na trgovinu naveliko koja u ukupnoj strukturi prometa u Bosni i Hercegovini učestvuje sa 57 posto, potom slijedi trgovina namalo sa 36 procenata učešće te trgovina i održavanje motornih vozila i motocikala sa učešćem od sedam procenata.
Prema navedenim pokazateljima, trgovini u cjelini ne cvjetaju ruže. Naime, apsolutna visina ostvarene dobiti samo je jedna dimenzija profitabilnosti. Potpunija slika može se steći kada se ostvarena neto dobit stavi u omjer s poslovnim prihodima (marža neto dobiti), korištenom imovinom (ROI) ili investiranim kapitalom (ROE).
Trgovina kao privredna grane u kojoj su ostvarene najviše vrijednosti poslovnih prihoda, nije ujedno i najefikasnija. Čak je na samom dnu po profitabinosti. Radi ilustracije, marža neto dobiti u 2017. godini u bh. trgovini bila je svega 4,31 posto, prerađivačkoj industriji 7,56, građevinarstvu 11,19, koliko se uglavnom kretala i u ostalim privrednim djelatnostima. S druge strane, neto marža finansijskih organizacije, banaka i osiguranja iznosila je čak 42,65 posto, poslovanja s nekretninama 25,44 posto, javnim službama i ostalim društvenim djelatnostima također iznad 20 procenata. Šta nam to kazuje?
Evidentno je da po navedenim parametrima trgovina ne spada u profitabilnije privredne grane, čak je na samom dnu. A da bi opstala (čitaj prodala) često mora snižavati cijene i organizirati rasprodaje. Sreća je da se to odvija uz saglasnost proizvođača robe, odnosno ugovornim aranžmanima s konsignacionom prodajom, pri čemu proizvođač ili veletrgovac šalje robu vlasniku maloprodaje (obično na 90 dana), pa kada je proda dostavlja proizvođaču ili veletrgovcu njegovo, a svoje ostavlja za sebe, dobit, amortizaciju i plaće radnicima. Da je unaprijed platio robu za prodaju, figurativno, ostavio bi gaće na štapu. Sve trgovačke kuće namalo tako rade, izuzev trgovine naftnim derivatima koja je priča za sebe. Marža naftaša jedina odudara od prosjeka trgovine i nerijetko premašuje deset čak i 20 procenata u maloprodajnoj cijeni.
Privredna društva iz grane trgovine, pa i industrije, u 2017. godini ostvarila su najniže marže i u odnosu na korištenu imovinu i investirani kapital, od svega 6,98 posto. Iznenadit ćete se, pored finansija i onih koji se gotive na budžetima i poreskom novcu, najisplativije se u našoj zemlji baviti zabavom i rekreacijom i malim ugostiteljstvom (brza hrana, buregdžinice, ćevapdžinice, picerije) koje imaju prinos na korištenu imovinu i investicioni kapital iznad 20 procenata. Zato kao gljiva poslije kiše niču objekti brze hrane i pićate razne baletske i sportske škole koje se, naravno, debelo plaćaju, a roditelji maltretiraju dovodeći i odvodeći djecu, buduće zvijezde na domaćoj i međunarodnoj sceni!
Nivo zaduženosti, odnosno omjer duga prema imovini veoma je nepovoljan u trgovini namalo, zapravo najgori u zemlji. Dug trgovačkih kuća u cjelini, po podacima privrednih komora, za 57 posto veći je nego što vrijedi njihova cjelokupna imovina. Opet da napomenemo ima izuzetaka, naftni sektor.
DOMAĆE JE NAJBOLJE!
Podaci Uprave za indirektno oporezivanje BiH za 2017. godinu također kazuju da se od 4,2 milijarde KM prihoda od PDV-a koji je ostvaren u bh. trgovačkoj mreži nakon povrata pretporeza, čak 80 posto naplaćenog poreza odnosi na prodatu stranu robu. Ove godine taj postotak je čak nešto veći. Strana roba još je više zastupljena u domaćoj maloprodaji, što bi samo po sebi moralo da alarmira sve nadležne da se zapitaju ima li Bosna i Hercegovina ili ne robu koja može biti konkurentna u domaćoj pa i izvoznoj maloprodaji.
Ono što se može vidjeti na policama, a domaćeg je porijekla, uglavnom se svodi na pojedine vrste hljeba, peciva i keksa, šećer kocku koja se tradicionalno koristi u ovim krajevima, potom sirovo meso i suhomesnate proizvode, pojedine vrste pašteta i mesnih narezaka, džemova i marmelada te paletu dosta kvalitetnih mineralnih voda, piva, vina i rakija, mliječnih proizvoda, pesteriziranog i sterliziranog mlijeka, pavlake, putera, nekih drugih namaza i voća. Prednjače proizvodi kompanija Meggle Bihać, Mlijekoprodukt iz Dubice i Milkos Sarajevo te domaći komadni namještaj, rezana građa, cement i betonsko željezo, kada su u pitanju trajni proizvodi za potrošnju.
Dominacija strane robe u veleprodaji i maloprodaji ima strahovite posljedice po platni bilans. Trgovina u cjelina ima vanjskotrgovinski deficit koji je prošle godine premašio sedam milijardi KM. Toliko je više prodato strane robe nego što je izvezeno i plasirano domaće. Deficit trgovine, odnosno dominacija strane robe u veleprodaji i maloprodaji najdirektnije se odražava na negativni bilans tekućeg računa Bosne i Hercegovine koji je lani porastao na više od dvije milijarde KM.
Uz svo uvažavanje poznatog glumca Emira Hadžhafizbegovića, njegove Gertrude i Adnana Kape, predsjednika Udruženja koristimo i kupujmo domaće, koji gorljivo reklamiraju da je domaće najbolje, valjalo bi se zapitati imamo li šta i koliko ponuditi domaćoj maloprodajnoj mreži. Za to u pomoć moramo pozvati domaću industrijsku proizvodnju.
Iole površan uvid u bh. proizvodni sekator (vidi tabelu u prilogu) govori da mi dominantno, s gotovo 70 procenata u ukupnoj industriji, proizvodimo energiju, repromaterijale za dalju industrijsku i loh doradu, a da svega nepuna tri procenta industrijske proizvodnje predstavljaju trajni proizvodi za široku potrošnju i oko 20 procenata netrajni, uglavnom hrana i higijensko – sanitarni proizvodi (Violeta iz Gruda).
Izuzev namještaja, mi praktično nemamo više trajnih proizvoda za široku potrošnju: pribora za jelo, tanjira, čaša, flaša, nikakvih vrsta stakla, bijele tehnike i drugih tehničkih uređaja, sijalica, baterija, ćilima, pokrivača, otirača, itd, itd. Sve se to htjeli ili ne mora uvoziti.
Nema ni industrijske konfekcije, odjeće, obuće, a ono što se radi u cijelosti se odnosi na lohn poslove za stranog naručioca koji šalje materijale za doradu. Desetine hiljada radnika kroji i šije za stranog naručioca u Preventu, halama bivšeg Boraca u Travniku, Derventi, Bijeljini, širom zemlje, ali da bi se to što kroje i šiju prodalo u BiH mora izaći iz zemlje, otisnuti etiketu Njemačke, Italije, Slovenije pa se kao strana roba vratiti i prodati i na domaćem terenu..
Moramo, nažalost, konstatirati da mi, ma koliko se pojedinci i neka udruženja trudili do dokažu da je domaće najbolje i apelirali da kupujemo domaće, ni približno ne proizvodimo dovoljne količine robe za široku potrošnju da bi kompenzirali uvoz. Sve što smo nekada imali je propalo, tekstilne tvornice, elektroindustrija, Energoinvest, Čajavec, RMK, UNIS, INCEL, Sodaso Tuzla. Jedino što se donekle povratilo je poizvodnja netrajnih proizvoda za široku potrošnju, prehrambena industrija i nešto hemije u proizvodnji sanitarija u tuzlanskoj Diti te šećera u tvornici Studen Group u Brčkom.
BINGO NA ČELU LISTE
Kada je u pitanju maloprodaja i veleprodaja, više od 70 posto trgovačkih plasmana direktnim kupcima ostvaruje se u tržnim centrima i maloprodajnim lancima, dok se oko 30 procenata prodaje odvija u malim trgovačkim radnjama kojih po statistici ima više od 80 hiljada i oko tri hiljade samoposluga s raznolikom ponudom.
Tržnih centara ima više od 300, u kojim se odvija raznolika prodaja, od prehrambenih proizvoda do tekstila, obuće, kože, galanterije, sanitarija, kozmetike, bijele tehnike, namještaja, građevinskih materijala, alata, vozila, dijelova, auto opreme i sl. Ovi centri nerijetko su i prva ruka u snabdijevanju malih trgovačkih radnji i samoposluga, koje su u nekoliko velikih tržnih centara (Bingo, Konzum) sastavni dio trgovačkog lanca. U novije vrijeme ovi centri sve više preuzimaju i veletrgovinu za diskonte i trgovačke radnje..
Kada je, pak, riječ o koncentracijama i prometu tržnih centara, u prošloj i ovoj godini u našoj zemlji izvršene su velike promjene, koje neodoljivo podsjećaju na kupovinu i prodaju fudbalera u velikim klubovima. Naime, propadanjem Agrokora u Hrvatskoj, da se tako izrazimo, prva žrtva bili su tržni centri Konzuma u Bosni i Hercegovini.
Tako je slovenački Mercator, koji je ranije većinu svojih objekata prodao Konzumu, iskoristio priliku da po nižoj cijeni izvrši svoj povratnički status na tržište BiH, otkupivši veća prodajna mjesta koja je imao prije nego što ih je kupio Agrokor, s namjerom ponovnog širenja. Mercator je za oko pola milijarde eura (oko 200 miliona manje nego što je platio prodajući ih Agrokoru), ponovo postao vlasnik tržnih centara u Sarajevu i nekim drugim dijelovima BiH, dok je Konzum za sada zadržao 170 dućana i samoposluga gdje i danas dobro radi.
U Hercegovini prodajni lanac Namex iz Širokog Brijega otkupio je također dio Konzumovih trgovina u ovom dijelu BiH, a prodajni lanac Mališić iz Čitluka već je preuzeo radnike veleprodajnog centra Velpro u Sarajevu iz sastava Agrokora, koji je nedavno zatvoren.
Nakon ovih transakcija i prelazaka iz kluba u kljub na prvo mjesto ubjedljivo je izbio trgovački lanac Bingo iz Tuzle, koji sada ima više od 25 posto učešća u ukupnoj bh. trgovini. Nenadano je ponovo iskočio i FIS iz Viteza Pere Gudelja, potom Robot i banjalučki Tropic, koji je par godina ranije otkupio prodajne objekte Delta maksi Miroslava Miškovića iz Beograda.
Bingo je domaći lanac, mada i u njemu dominira strana roba. Ali se trudi da prodaje domaće. Velika je zasluge Binga što je pokrenuta tvornica sredstava za pranje i higijenu Dita Tuzla, koje pokušava plasirati i u druge maloprodajne objekte.
Konkurencijsko vijeće BiH ocjenjuje da je situacija takva da se već oko 40 posto prometa u trgovini namalo u našoj zemlji ostvaruje u pet do šest trgovačkih lanaca. Pored Binga, Tropica, Mercatora, Robota pa i Konzuma s još uvijek atraktivnim samoposlugama i dućanima, na novijim listama Top- 10 maloprodaje tu su još iznenada uskočili Fructa-Trade iz Dervente, Hoše- Komerc i Trgovačko društvo Marketi Sarajevo, pomenuti Namex iz Širokog Brijega i Mepromex Tešanj. Neki novi igrači na tržitu maloprodaje, zar ne.
Nije isključeno da se za dogledno vrijeme pojave još neke promjene. Bit poslovanja tržnih centara je takva da vlasnike prije svega zanima nekretnina i lokacija, a trgovina dolazi sam po sebi ako je nekretnina na dobrom mjestu. Proizvođač šalje robu na konsignacionu prodaju.
Trgovcu je najbitnije imati dobar informatički sistem ulaza i izlaza, sve ostalo dolazi samo po sebi. Ako ne ide prodaja, brzo se može prodati ili početi nešto drugo. Zato i toliko trasfera među tržnim centrima u zemlji. Vjerovatno ni trenutno najveći lanac u državi neće dugo opstati, ako se gazda umori ili pojavi povoljan kupac.Tržište BiH, kao Hrvatske i Slovenije, prije svega je okrenuto Austriji i Njemačkoj, susjedi su samo druga ili treća ruka.
Pored tzv. općih centara prodaje namalo, značajan promet ostvaruje se u specijaliziranim trgovačkim lancima građevinskom i drugom opremom. Tu su lideri austrjski OBI, zatim slovenački Merkur te domaći lanac Penny plus koji sve više preuzima primat u prodaji sanitarne i građevinske opreme u manjim i većim mjestima širom zemlje, ali i prodaji prehrambenih i drugih proizvoda, tekstila, obuće, kućanskih aparata, sa očitom namjerom da trgovinu proširi i na tu djelatnost.
Sve je više i tzv. importane centara, zapravo ogromnih objekata koje podižu domaći i strani poslovni ljudi i korporacije s nakanom da trgovačke i druge prostore pa čak i stanove i garažna mjesta prodaju ili daju u najam. Takvi su BBI, City centar, Importane centar, svi u Sarajevu, Tropic u Banjoj Luci i drugi koji mijenjaju viziju gradova i daju im izgled metropola. Očito je da savremena trgovina mijenja stil života i u Bosni i Hercegovini.
Trgovina godišnje u kasu javni prihoda uplati više od osam milijardi KM, što poreza na dodanu vrijednost i akciza, što drugih naknada za više od 140 hiljada uposlenih, kojima se po saznanjima i pored relativno niskih plaća, redovno uplaćuju doprinosi. Naravno, i tu postoje izuzeci, male privatne radnje gdje se radi od zore do mraka bez ikakvih prava. Ali trgovačkii lanci uglavnom ispunjavaju sve obaveze, a i kontrole su česte, za razliku od radnji gdje se može platiti i naruke!?
Doprinost trgovine društvenom napretku veći je nego cjelokupne proizvodnje i ostalih usluga. Institucije sistema u vlastitom interesu morale bi pronaći načine da povećaju proizvodnju i prodaju domaćih proizvoda ili da ih kompenziraju povećanjem izvoza električne energije, metalnih proizvoda, minerala, proizvoda prerade drveta i papira, a i u prehrambenoj industriji domaćih mliječnih i mesnih proizvoda i voća, za koje objektivno imamo prirodne prednosti.
Kada je, pak, u pitanju veleprodaja, morao bi se ponovo pronaći način da se i ona vrati na domaći teren. Nema ni jednog opravdanja da veleprodaju u Bosni i Hercegovini drže inozemne kuće, čije su matične centrale uglavnom u državama nastalim na prostorima bivše Jugoslavije, Zagrebu, Beogradu ili Ljubljani. Ni oni ne bi dozvolili da im velepodaju kreira neko drugi.
Za sada, još uvijek nemamo koncepciju vlastite veletrgovine. Mišljenja smo da bi postojeći klasteri koji usješno rade pri privrednim komorama i Vanjskotrgovinskoj komori BiH (autoindustrija, drvo i namještaj, turistička privreda i sl.) mogli postati uspješne veletrgovačke kuće. Klasteri djeluju tržišno, prodajući svoju uslugu za novac. Kao takvi mogli bi obavljati i veliki dio usluga u veletrgovini.*
