U osamdesetima, Zimbabve je povećavao obim izvoza svojih industrijskih i poljoprivrednih proizvoda, naročito duhana. Devedesetih je popularnost Roberta Mugabea počela blijediti, kritičari su ga optuživali za brutalnost i korumpiranost. Uslijedila je umiješanost u rat u Kongu te agrarna reforma kojom će bijelcima biti oduzeta zemlja koja je za vrijeme kolonijalizma bila rezervirana isključivo za njih, dok su crnci bili slabo plaćena radna snaga.
Implementacija reforme zaživjela je na početku dvijehiljaditih, kada je 4.500 bogatih bijelih poljoprivrednika natjerano da odstupi sa svojih poljoprivrednih zemljišta. Gotovo 23 miliona jutara zemlje nacionalizirano je i dodijeljeno siromašnom crnom stanovništvu, a poljoprivredna proizvodnja Zimbabvea već je 2001. pala za 60 posto. Zimbabve je početkom milenija doživio najgoru glad u 60 godina, a centralna banka je na hronične nestašice osnovnih potrepština i sušu odgovorila štampanjem novca kojim je finansirala uvoz, što je u kratkom roku dovelo do divlje inflacije. U vrhuncu krize, cijene su se udvostručavale svakih 24 sata, a ekonomisti s Instituta Cato procjenjuju da je mjesečna inflacija dosegla svoj vrhunac sa 7,9 milijardi posto u 2008. Nezaposlenost je povećana, javni servisi su posrnuli, a ekonomija je smanjena za 18 posto samo u toj 2008. godini.
U drugoj deceniji dvijehiljaditih, Mugabe je na međunarodne sankcije uvedene 2010. odgovorio prijetnjama da će zaplijeniti sve zapadnjačke investicije u Zimbabveu, što je uspješno odbilo investitore. Vlada Roberta Mugabea se nakon agrarne reforme usredsredila na rudnike, naredivši gotovo svim rudnicima dijamanata u zemlji da zaustave proizvodnju i napuste područje, s ciljem državnog preuzimanja proizvodnje dijamanata. Gušenje dviju industrija na kojima je počivao izvoz Zimbabvea ubrzo je rezultiralo pomanjkanjem novca te se Zimbabve posljednjih godina muči da privuče novac izvana, a prošle godine je počeo štampati i svojevrsne mjenice u pokušaju da ublaži hronični nedostatak novca. Zabrinjavajući navedeni podaci još su i potresniji jer je riječ o zemlji s mnoštvom potencijala i prirodnih bogatstava.
“Želimo ekonomski rast, želimo mir, želimo poslove, poslove, poslove”, izjavio je Emmerson Mnangagwa nakon što je postao predsjednik Zimbabvea. Oživljavanje nekad snažne poljoprivrede koja je doživjela nagli pad početkom stoljeća bit će zahtjevan zadatak za Mnangagwu, jer će podrazumijevati promjene na svim frontovima. Promjene će biti nužne u rudarskoj industriji koju će Mnangagwa vjerovatno otvoriti za investicije, dok su pod Robertom Mugabeom na snazi bili zakoni koji su primoravali kompanije da 51 posto udjela prepuste crnim žiteljima Zimbambea. Za očekivati je i obraćanje međunarodnim kreditorima.
A koliko je promjena Zimbabveu potrebna svjedoče brojke. Ekonomija ove zemlje smanjena je za polovinu između 1997. i 2008. godine, te je od jedne od 10 najvećih supsaharskih ekonomija Afrike završila na 20. mjestu. Zvanična radna mjesta izvan vladinih institucija doslovno ne postoje, te 80 posto zaposlenih radi nacrno. Novca hronično manjka, putevi i druga infrastruktura se raspadaju, a problem su i politici bliske elite koje su godinama poslovale zaobilazeći konkurenciju. Najškolovaniji Zimbabveanci preselili su se u susjednu Južnoafričku Republiku, kao i u Veliku Britaniju, čime je Zimbabve ostao bez svojih najkvalitetnijih stručnjaka. Nestašica novca otkako je Zimbabve 2009. usljed hiperinflacije ukinuo vlastitu valutu i počeo koristiti dolar toliko je ozbiljna da ljudi spavaju na ulici u blizini banaka kako bi bili sigurni da će uspjeti podići novac, koji im je ograničen na 20 dolara dnevno.
Vanjski dug Zimbabvea prelazi 70 posto bruto domaćeg proizvoda, govore podaci vlade i centralne banke. Zapljena skoro 4.500 farmi koje su pripadale bijelcima, a potom date u ruke neiskusnim crnim farmerima koji nikad prije nisu imali priliku voditi poljoprivrednu proizvodnju dovela je do drastičnog pada izvoza duhana, koji je bio najznačajniji izvozni proizvod ove zemlje.
No, najveći potencijal kojim bi Zimbabve mogao privući strane investicije vjerovatno leži u zalihama minerala. Zimbabve ima druge najveće rezerve platine na svijetu, odmah iza Južnoafričke Republike, a bogat je i hromom, ugljenom, niklom i dijamantima, te na njegovom tlu već posluju Impala Platinum Holdings, Anglo American Platinum, Aquarius Platinum i drugi.
Iskorištenost kapaciteta industrijske proizvodnje u 2015. iznosila je samo 34,3 posto, a iste godine je procijenjeno da je samo pet posto preduzeća u zemlji održivo, pa je pred vladom također ozbiljan zadatak reformiranja državnih preduzeća. Komercijalna poljoprivreda doprinosi BDP-u Zimbabvea sa 12 posto, dok više od 60 posto obezbjeđuje proizvodni sektor, a ne treba zanemariti ni spoj njih dvoje, najbolje vidljiv u području proizvodnje duhana, te su mjere kojima će podstrek dobiti poljoprivrednici i industrija od iznimnog značaja. Rast poljoprivredne proizvodnje važan je i za poslove u čitavom lancu opskrbe. Za strance koji vide priliku u toj situaciji treba naglasiti i da strani investitori moraju biti svjesni očekivanja Zimbabveanaca, kao i historijskog skepticizma koji ova država i njeni stanovnici imaju prema neoliberalnim ekonomskim politikama.
Žitelji Zimbabvea imaju visoka društvena očekivanja od međunarodnih investitora. Obrazovani mladi ljudi, međunarodno povezani i upućeni u savremene tehnologije čine temelj potrošačke ciljne grupe koju investitori trebaju i u slučaju zapošljavanja, ali i u slučaju ponude svojih proizvoda na tržištu. No, ista populacija ima još i veća očekivanja od međunarodnih kompanija kad su u pitanju norme i standardi koje poštuju u zemljama iz kojih dolaze te će očekivati da ne iskorištavaju političke slabosti i slabu regulaciju s ciljem iskorištavanja građana Zimbabvea. Investitori ne smiju zaboraviti ni da su mjere osnaživanja lokalnog stanovništva koje je provodio Robert Mugabe bile dio postkolonijalne transformacije ekonomije, popularne u narodu, te će saradnja s lokalnim vlastima i doprinos društvu biti nužni za one koji žele izgraditi dugoročno prisustvo u ovoj zemlji.
Svjetska ekonomija je u potpunosti izmijenjena od osamdesetih kad je Zimbabve bio u vrhuncu snage, pa ova zemlja ne može očekivati da će ponovno izgraditi isti model koji je u prošlosti donio prosperitet. Svjež način razmišljanja bit će ključan i za domaće zakonodavce, ali i za njihove međunarodne partnere. Obučena populacija i dijaspora koja po nekim procjenama broji između tri i pet miliona ljudi i mogla bi pripomoći međunarodnim iskustvom, napravit će značajan doprinos ovom procesu. U transformaciji koja ih čeka, Zimbabveanci nisu sami: investitori već dugo čekaju da im se pruži prilika za zaradu u zemlji koja se smatra jednom od afričkih zemalja s najvećim ekonomskim potencijalom. Možemo očekivati da će puno toga ostati nepromijenjeno, ali prvi put u nekoliko decenija Zimbabve očekuje stvarna mogućnost pozitivne promjene i poboljšanja života miliona stanovnika.
Investitori će vjerovatno željeti vidjeti da se nova administracija trudi olakšati poslovanje i obračunati se s raširenom korupcijom. Nova vlada će morati oživjeti i pregovore koje je inicirao bivši ministar finansija Patrick Chinamasa s Afričkom bankom za izvoz i uvoz te nastojati osigurati zajam u vrijednosti 1,7 milijardi dolara. Zajmom bi se isplatile dospjele neplaćene obaveze prema zajmodavcima kakav je Svjetska banka, što bi omogućilo nove načine iznalaženja finansija koje bi pomogle kod nestašica novca i obezbijedile stranim investitorima mogućnost repatrijacije.
Fiskalni prioritet će biti zakon o plaćama u javnim službama na koje odlazi više od 80 posto vladinih izdataka, te novca ne preostaje za socijalne programe, zdravstvo i školstvo. No, osjetljivost ekonomije Zimbabvea znači da ova reforma ne može biti provedena ubrzano, jer su plaće u javnim službama zaslužne za više od 20 posto BDP-a i ključni su motor potražnje, a ne treba zaboraviti ni da su javni službenici politički uticajni.
Analitičari su poprilično skeptični u vezi s mogućnošću brzog rješenja, a pred vladom su drastične reforme. Emmerson Mnangagwa za vrijeme svog mandata može makar započeti put Zimbabvea ka prosperitetu, a koraci koje će morati poduzeti podrazumijevaju osiguranje priliva novca, pregovore s međunarodnim kreditorima, uvođenje vlastite valute, smanjenje nezaposlenosti i stvaranje uslova za dijasporu da prilike uvidi u Zimbabveu. Ipak, prvi korak morat će biti borba s korupcijom zahvaljujući kojoj su zimbabveanska polja i preduzeća završila u rukama vojnih generala i sličnih visokopozicioniranih zvaničnika i osoba sa čvrstim političkim vezama koje ništa nisu znale niti o zemljoradnji, niti o poslovanju. Problem je, međutim, što je i sam Mnangagwa bio upleten u korupcijsku aferu 2008. godine u vezi s poljem dijamanata Marange, kada je obnašao dužnost ministra odbrane. Zimbabve je usljed sličnih afera s dijamantima izgubio čak 13 milijardi dolara, procijenio je prošle godine Robert Mugabe.
