Malu proizvodnju cementa i betona Holderbank, koja će kasnije postati širom svijeta poznati Holcim, kupio je i proširio 1912. praujak Thomasa Schmidheinyja, Ernst Schmidheiny. Smještena u mjestu Holderbank, četrdesetak kilometara od Ciriha, kompanija je u Ernstovim rukama dobro napredovala i do kraja dvadesetih godina proširila se izvan granica Švicarske, nastavljajući osvajanje Belgije, Njemačke, Holandije, Egipta, Libanona i Južne Afrike, uglavnom putem kupovine udjela u postojećim kompanijama. Poslije Ernstove smrti, kompaniju su naslijedila dvojica njegovih sinova, Ernst mlađi i Max, podijelivši poslovanje u dva ogranka.
U narednim decenijama, njihovom napretku pogodovali su veliki projekti izgradnje hidroelektrana u Švicarskoj i ponuda dionica kompanije na berzi, a ekspanziju su nastavili na tlu Brazila i Meksika. Sedamdesetih je uslijedilo važno spajanje s kompanijom Schweizerischen Cement-Industrie-Gesellschaft, budući da je novooformljena kompanija imala godišnju zaradu od 800 miliona švicarskih franaka. Do tada, Thomas Schmidheiny zaradio je diplomu na ETH Zürich i pridružio se kompaniji.
Nagodba za penzionisanje
Holderbank je nastavio širenje u Latinskoj Americi, Aziji i Španiji, a na čelu kompanije se početkom osamdesetih našao Thomas Schmidheiny, koji je tajne poslovanja izučio u meksičkom sjedištu kompanije. Njegova vizija bila je nastaviti širenje na istočnu Evropu i profitirati od procvata izgradnje na tlu Španije pred Ljetne olimpijske igre 1992. godine. U Schmidheinyjevim rukama, Holderbank je već 1986. postao najveći proizvođač cementa na svijetu, a pet godina kasnije promijenio je ime u Holcim, što je skraćenica od Holderbank i ciment, cement na francuskom. U narednim godinama, rast Holcima bio je vođen velikom potražnjom na brzorastućem azijskom tržištu, a kompanija je u čitavoj prvoj deceniji novog milenija čak 50 posto zarade ostvarivala na tržištima u razvoju. Thomas Schmidheiny se, ipak, odlučio penzionisati već početkom te zlatne decenije, ali ne svojom voljom: njegov odlazak bio je dio nagodbe u vezi s istragom koja je protiv njega provođena u Španiji, pod optužbom za insajdersko trgovanje. U upravnom odboru kompanije zadržao se do danas, a bogatstvo koje Forbes procjenjuje na 4,7 milijarde dolara može zahvaliti vlasništvu nad 11,4 posto kompanije, što ga čini i najvećim dioničarom.
U novi milenij koji je donio sve veću brigu za okoliš, Holcim je ušao praćen kritikama o zagađenju kojem doprinosi u mjestima u kojima ima svoje tvornice, te je dobru volju želio pokazati izgradnjom nove cementare smještene u gradu St. Genevieve u američkoj saveznoj državi Missouri, jednim od ekološki najefikasnijih postrojenja kompanije. Schmidheiny tvrdi da su tri temelja Holcima finansijski, ekološki i društveni te u svojim govorima često ističe da kompanija nastavlja tražiti najbolje načine da svoj doprinos globalnom zagađenju svede na najniži mogući nivo. Priznaje, ipak, da je njegovo srce “mnogo više na strani preduzetništva nego dobrotvornog rada”, objašnjavajući da mu je u području dobrotvornog djelovanja puno teže identifikovati vrijedne projekte u koje vrijedi ulagati i koji će donijeti rezultate. Ovakav njegov stav je razumljiv ako znamo da je odrastao isključivo u dobrostanju i okružen preduzetnicima. Poslije smrti oca, osim Holcima naslijedio je i hotel Grand Resort Bad Ragaz u Švicarskoj. Od naslijeđenog hotela u godinama koje su uslijedile napravio je mondeno golf odmaralište i wellness, pridruživši se čitavoj armiji švicarskih bogatuna među kojima je popularno imati što luksuznije hotele.
“Znate, u ovom području bilo je mnogo otpuštanja, smanjivao se i broj radnika naše kompanije, a mi se kao porodica osjećamo dijelom ove doline i želimo joj nešto i vratiti”, izjavio je za Financial Times u vrijeme kad je desetine miliona dolara uložio u razvoj hotela Grand Resort Bad Ragaz. Već u narednoj rečenici, pojasnio je da se hotelom, ipak, ne bavi iz altruističnih pobuda. “Ja sam preduzetnik i primarno se u tom duhu bavim ovim.” Schmidheinyjeva se ulaganja, međutim, nisu pokazala pretjerano unosnim poslovnim potezom. Luksuzni hotel zapošljava 125 ljudi i posluje neobično transparentno jer pored Schmidheinyja ima i mnoštvo malih dioničara, ali bez obzira na golf terene, skijaške staze, spa i medicinski centar koje nudi posjetiocima na samo sat vremena udaljenosti od Ciriha, nije profitabilan, zbog čega je Financial Times zaključio da se radi o pitanju prestiža. Schmidheiny ima drugačiju teoriju. “Hotelijerstvo ne donosi brzi novac. Ali nije ni filantropija”.
Najzanimljivija vijest u ovom desetljeću vezana za Holcim svakako je ona o spajanju s kompanijom Lafarge. U julu 2015. Holcim i Lafarge, kompanije čija je zajednička prodaja u 2014. dosegla 27 milijardi dolara, a kombinirana tržišna vrijednost prevazilazila 50 milijardi dolara, formirale su LafargeHolcim, proizvođača građevinskih materijala koji tvrdi da je najveći na svijetu. Kapaciteta 368,5 miliona tona godišnje, LafargeHolcim je prisutna u 80 zemalja svijeta i zapošljava 90.000 ljudi. U martu ove godine kompanija se našla na naslovnicama evropskih medija, ali ne po svojim odličnim poslovnim rezultatima nego zahvaljujući činjenici da su francuski ministar vanjskih poslova Jean-Marc Ayrault kao i predsjednički kandidat Emmanuel Macron kritikovali LafargeHolcim zbog njene spremnosti da bude izvođač radova izgradnje zida na granici SAD i Meksika, jednog od najkontroverznijih predizbornih obećanja američkog predsjednika Donalda Trumpa. Grad Pariz je istovremeno raskinuo ugovor s kompanijom.
Milijarder u svijetu vinograda
Schmidheiny pojavljivanja u medijima koristi ne kako bi govorio o kompaniji Holcim, jer njoj i bez toga sasvim dobro ide, nego o svojoj strasti, vinima i vinogradima. “Ako bih se mogao ponovo roditi, volio bih da se rodim kao vinar”, izjavio je u intervjuu za Seattle Times prije tri godine. Umijeće koje je pokazao u rukovođenju Holcimom, Schmidheiny je primijenio i na svoje vinograde, smještene u Švicarskoj, dolini Napa, Australiji i Argentini, samo u manjem obimu. Koristeći profit koji ostvaruje njegovo carstvo cementa, odlučio je svoju proizvodnju vina proširiti na četiri kontinenta, jer Thomas Schmidheiny svakako nije čovjek koji se zadovoljava skromnim razmjerama. Vino jeste njegova strast, ali je još uvijek riječ o rođenom preduzetniku koji nije izgubio dobar njuh za posao. “Moja filozofija ostala je ista i kaže da investicije koje pravimo moraju biti profitabilne. Holcim je imao vrlo malo investicija koje se dugoročno nisu pokazale profitabilnima, a isto je i s mojim vinima”, rekao je novinarima. Schmidheiny je, baš kao uz cementaru, odrastao i uz vinograde smještene uz porodičnu kuću u okrugu Heerbrugg, gdje je proveo djetinjstvo. “Odrastao sam uz vinograde”, s ponosom je dodao.
Zasluge za ideju o ulaganju u vinarstvo pripadaju Schmidheinyjevoj majci, kojoj se to područje već 1979. učinilo punim potencijala. Porodica je na njen nagovor kupila vinograd Cuvaison u dolini Napa, u Kaliforniji, a nešto kasnije sam Schmidheiny kupio je obližnji vinograd Brandlin, čuven po caberneima. Prije tri godine, vinarstvo Thomasa Schmidheinyja ostvarilo je 11 miliona dolara prodaje, što može zahvaliti vrhunskim proizvodima. Istina, njegovom američkom vinogradu trebalo je šest godina prije nego što je počeo ostvarivati održiv priliv novca, ali je naposljetku postao profitabilan. Vinogradi u Kaliforniji rezultiraju sa 40.000 sanduka vina godišnje, a jedno od vina koje potom odlazi u prodaju je i Cuvaison Estate pinot noir čija boca košta 38 dolara. Njegov australski vinograd u blizini Adelaidea, premda se nalazi u zemlji prezasićenog vinarskog tržišta, također donosi zaradu: 41.000 sanduka vina proizvedenog u Australiji prije tri godine je prodato za 6,2 miliona dolara.
Najviše entuzijazma Thomas Schmidheiny pokazuje govoreći o svom vinogradu u Argentini, koji je kupio prije dvadesetak godina kad je putovao po Južnoj Americi. Na putovanju motorom od Čilea do Argentine, zaljubio se u podnožja Anda oko Mendoze, vinorodne argentinske regije. Odluka o kupovini komada zemlje koji je potom nazvao Decero bila je neminovna. “Taj vinograd je jedino mjesto koje poznajem, a na kojem si potpuni gospodar svoje sudbine”, ispričao je za Seattle Times. Prva Schmidheinyjeva argentinska vina na tržište su stigla 2008. godine, a pet godina kasnije prodao je 26.500 sanduka za oko dva miliona dolara. Bez obzira što je zarada u odnosu na druge vinograde skromna, švicarski milijarder vjeruje u potencijal Decera. “Djeluje obećavajuće”, prokomentirao je. No, bez obzira na veliku ljubav prema vinima, Schmidheiny zasad ne razmišlja o kupovini novih vinograda. Upitan da li će ga neko od njegovo četvoro djece naslijediti u rukovođenju Holcimom ili vinogradima, Schmidheiny kaže da potomci nisu zainteresirani za proizvodnju cementa. “Vjerujem da će me neko od njih naslijediti u vinarstvu, ali cement je druga priča.”
Novac kao mjera uspjeha
Zaljubljenik u skupocjene stvari, vinar i kolekcionar umjetnina koji živi u luksuznoj vili smještenoj u švicarskom idiličnom mjestašcu Kempratenu, Thomas Schmidheiny ne krije da u svemu što radi traži balans između idealizma i isplativosti, kako je izjavio u intervjuu za poslovni magazin CEO. Novac mu je važan. “U principu, novac je za mene mjera uspjeha. Imao sam sreće da naslijedim udio u Holcimu od svog oca i da rukovodim uspješnom ekspanzijom kompanije kroz više od dvadeset godina. Većina imovine moje porodice i dalje je vezana za Holcim. Srce i predanost su također dio te imovine. Ali da bi strategija bila uspješna na dugi rok, srce i predanost moraju biti dopunjeni efikasnošću, stabilnošću i reputacijom. To su vrijednosti koje želim prenijeti i na svoju djecu”, zaključio je Thomas Schmidheiny.
