Prehrambena industrija već godinama, pa i decenijama, deklarativno važi kao jedna od strateških proizvodnih grana na kojima Bosna i Hercegovina treba temeljiti svoj ekonomski razvoj. Međutim, realnost je dijametralno suprotna – unatoč kontinuiranom pozitivnom trendu u obimu proizvodnje i vanjskotrgovinskom bilansu, naša zemlja je i dalje apsolutni ovisnik o uvozu hrane. Poseban paradoks leži u činjenici da iz godine u godinu širimo asortiman izvoznih prehrambenih proizvoda i tržišta na koja se ona plasiraju, ali istovremeno, još jačim intenzitetom, galopirajući uvozimo i ono čega imamo napretek, i to kvalitetom mnogo lošijeg od domaćeg.
“Sektor poljoprivrede i prehrambene industrije u BiH odlikuje se velikim nesrazmjerom potencijala i ostvarenih rezultata poslovanja.
Naime, iako Bosna i Hercegovina raspolaže izvanrednim klimatskim i drugim uslovima za razvoj različitih oblika poljoprivredne proizvodnje i značajnim kapacitetima prehrambene industrije, ovaj sektor je suočen s brojnim i dugoročnim problemima. Velika područja plodnog zemljišta već su godinama neobrađena, stočni fond nedovoljan je i za zadovoljavanje minimalnih potreba prerađivačkih kapaciteta i potrošnje, a čak i proizvodnja mlijeka i mliječnih proizvoda, kao jedan od izvozno najuspješnijih segmenata, limitiran je zaostajanjem nadležnih institucija u kreiranju neophodnog regulatornog i institucionalnog okvira“, ističe u izjavi za naš magazin Tijana Muhamedagić, sekretarica Asocijacije za prehrambenu industriju Vanjskotrgovinske komore BiH, koja kao ključne prepreke razvoju domaće prehrambene industrije izdvaja probleme finansiranja i osiguranja obrtnog kapitala, nedovoljnih ili nepostojećih poticaja za proizvodnju i izvoz, prekomjeran uvoz i nelojalnu konkurenciju na bh. tržištu, sporost preuzimanja i implementacije propisa Evropske unije i mjera iz Mape puta, neusklađenost propisa na entitetskom nivou, neformiranje institucionalne infrastrukture te nedovoljnu inspekcijsku kontrolu uvoznih proizvoda.
Ona ipak širu sliku doživljava s relativnim optimizmom, zasnovanom na zaključku da se “razvijenost prehrambene industrije u našoj državi, kao sektora koji zavisi od mnogo faktora, ipak može ocijeniti pozitivno, s obzirom na to da se on iz dana u dan razvija“.
Pritom kao pozitivne primjere navodi posljednjih godina najbrže rastuće sektore domaće prehrambene industrije – mljekarstvo, peradarstvo, preradu mesa, proizvodnju voća i povrća (posebno kornišona, paradajza, krompira, malina, jabuka, krušaka i šljiva), ljekovitog bilja i šumskih plodova te akvakulturu.
Naravno, kao ni u bilo kojoj drugoj oblasti, Bosna i Hercegovina nema jedinstvenu razvojnu politiku ni kada je riječ o prehrambenoj industriji, mada je većina limitirajućih faktora zajednička za proizvođače u oba entiteta. Logičan slijed takvog pristupa je i činjenica da svaki entitet ima svoje razvojne prioritete, ali i specifične probleme koji opterećuju čak i one naoko napredne proizvodne sektore. No, najpotentniji proizvodni potencijali su konstanta sa obje strane međuentitetskih linija.
“Realni potencijal prehrambene industrije je daleko veći od trenutno iskorištenog kapaciteta, zbog još uvijek velikih neobrađenih površina koje omogućavaju, ne samo ratarsku i voćarsku proizvodnju, nego imamo ogromna prostranstva i šansu za stočarsku proizvodnju, kako govedarsku tako i uzgoj ovaca i koza.
Ogromni potencijali su i u ribarstvu, gdje je, pored uzgoja svježe ribe, moguće i ribu prerađivati u trajne i polutrajne proizvode.
BiH ima najveće šanse u pčelarstvu i to smatram granom budućnosti, jer znamo da tamo gdje nema pčela, nema ni života. Kompletna dječija hrana i kozmetika mogu se bazirati na pčelinjim proizvodima.
Želim istaknuti veliki iskorak u peradarskoj proizvodnji, koja se bavi najviše konfekcioniranjem svježeg mesa i u jednakom dijelu proizvodnja polutrajnih i trajnih proizvoda.
Što se tiče voćarske proizvodnje, u zadnje četiri godine imamo problem sa malinom, koja doživljava ekspanziju proizvodnje. Nužno je pokrenuti prerađivačku industriju ove kulture, ali i drugih, kako bismo proizvodili džemove, pekmeze, kompote i slično, a time bi se zaštitila i domaća proizvodnja. Proizvođači ne bi imali problema sa svojim proizvodima, a došlo bi do većeg broja zaposlenja ruralnog stanovništva. Vrlo slična situacija je sa svim proizvođačima voća i povrća.
S obzirom na to da imamo dosta neobrađenih površina od juga do sjevera BiH, različitog podneblja i teksture zemljišta, postoji i velika mogućnost proizvodnje proizvoda širokog asortimana različitih zahtijeva, a koji se mogu uzgajati i prerađivati u trajne proizvode kao što su rajčica, paprika, krastavac, luk, kupus, cikla…“, kaže za Business magazine Erina Lasić, direktorica Sektora za poljoprivredu i trgovinu Privredne komore FBiH, koja stepen razvijenosti domaće prehrambene industrije ocjenjuje niskim, pri čemu kao pozitivne izuzetke izdvaja proizvodnju voda, sokova, vina i piva, ali uz podsjećanje da “sirovinska baza za sokove također nije domaći proizvod i tu možemo dati svoj proizvod za sirovinsku bazu“.
Na sličan način stvari posmatra i Slavko Stevanović, sekretar Udruženja za poljoprivredu, vodoprivredu, ribarstvo, prehrambenu i duvansku industriju Privredne komore RS, koji se, sa aspekta iskorištenosti raspoloživih proizvodnih potencijala između 40 i 80 procenata, ovisno o grani privređivanja, te vanjskotrgovinskom deficitu od oko 550 miliona KM godišnje, slaže da je stepen razvijenosti domaće prehrambene industrije ispod njenog realnog potencijala.
U pozitivnom kontekstu on također prvenstveno ističe proizvodnju i preradu mlijeka “kako zbog isključivog korištenja domaće sirovine, tako i u pogledu spoljnotrgovinske razmjene“, ukazujući na izvozni suficit od 10,2 miliona KM u odnosu na uvoz, ali i upozoravajući da “nedostaju prerađevine kao što su sirevi, kod kojih se ostvaruje deficit od 1,8 miliona KM“.
Prema njegovim riječima, najveći neiskorišteni potencijal leži u mogućnosti proizvodnje velikog asortimana poljoprivrednih proizvoda, baziranoj na povoljnim agro-klimatskim i geografskim uslovima, niskim transportnim troškovima i malom stepenu zagađenosti zemljišta i vode. Kako naglašava, navedene komparativne prednosti tek donekle umanjuje liberalizacija tržišta – zbog veće razvijenost poljoprivredne proizvodnje u inostranstvu, a suštinski ih guše mahom manjkavosti unutrašnje prirode.
“Ograničavajući faktori korištenja navedenih potencijala su, prije svega, u malim poljoprivrednim gazdinstvima i privrednim društvima, malim parcelama, nedovoljnom navodnjavanju i slaboj zaštiti od poplava i leda, velikim oscilacijama u proizvodnji, izostajanju djelovanja robnih rezervi u pravcu ublažavanja negativnih efekata tih oscilacija, manjim novčanim podsticajima u odnosu na druge zemlje u Evropi, nedovoljnom povezivanju poljoprivrednih proizvođača međusobno u izgradnji, prije svega, skladišnih kapaciteta, odnosno hladnjača, korištenju mehanizacije, zajedničkom nastupanju na tržištu i slaboj povezanost sa prehrambenom industrijom i trgovinom. Zbog navedenih faktora, negativne efekte u najvećoj mjeri snose poljoprivredni proizvođači, bez obzira što se u institucijama vlasti nastoje ublažiti posljedice, ali negativne posljedice ima i prehrambena industrija, naročito ako ima ugovorni odnos sa poljoprivrednim proizvođačima za isporuke, jer nedostajuće količine moraju uvoziti po većim cijenama od cijena koje bi bile da su isporuku poljoprivrednih proizvoda blagovremeno ugovarali“, dijagnosticira stanje Stevanović.
