Nacrno radi 251.319 osoba

Stopa registrirane nezaposlenosti u najnepovoljnijoj predratnoj 1990. godini iznosila je 19,5, a danas je, 22 godine nakon završetka rata, 35,1 posto.

464
Foto: Vecernji.ba

Da bismo dali ocjenu o današnjem stanju zaposlenosti i nezaposlenosti moramo se na početku osvrnuti na stanje kakvo je bilo u Bosni i Hercegovini još dok je bila jedna od republika bivše Jugoslavije.  U 1987. godini bilo je zvanično zaposleno 1.076.000 ljudi ili svaki četvrti stanovnik. Međutim, u kasnijim godinama taj broj je stagnirao da bi 1990. godine (bez osoba angažiranih u poljoprivredi) broj zvanično zaposlenih bio smanjen na 1.054.000. Ali s individualnim poljoprivrednicima koji su i tada većinom radili na crnom tržištu procjenjivalo se da je broj zaposlenih u BiH čak premašivao 1.100.000 na nešto više od 4,2 miliona stanovnika. U sivoj ekonomiji i tada je radilo oko 50.000 uglavnom poljoprivrednika i napoličara.

Ukupna zaposlenost u BiH, prema podacima LSMS-a Svjetske banke (Sektor za mjerenje životnog standarda), danas se procjenjuje na 999.500 osoba, od kojih ih je u julu 2017. godine 748.181 radio u zvaničnom sektoru rada, gdje se uplaćuju doprinosi i porez na dohodak, dok ih je 251.319 radilo u sivoj ekonomiji. Dakle, od ukupnog broja zaposlenih 33,6 posto i ove godine radi u sivoj ekonomiji, nezvaničnom sektoru rada, bez uplaćenih bilo kakvih doprinosa i poreza. Prema istom izvoru, proporcija zaposlenih u nezvaničnom sektoru osjetno je viša u Republici Srpskoj, nego u Federaciji BiH.

Činjenica je da je razvoj zemlje od 1995. godine, kada je zaključen Dejtonski sporazum i formirani entiteti, u velikom broju bio zasnovan na zaposlenosti u nezvaničnom sektoru. To samo po sebi za taj period nije bila negativna činjenica. U općem metežu i razrušenoj zemlji ljudi su se snalazili (sjetimo se samo Arizone), što je omogućilo mnogim porodicama da ostanu iznad linije siromaštva. Ipak, postojanje nezvaničnog sektora rada u daljem razvoju BiH nije poželjno zbog izrazito nepovoljnog utjecaja na efikasnost i jednakost rada te velikog broja radnika bez prava na socijalno i penziono osiguranje i nepovoljnog utjecaja sive ekonomije na budžete i život u cjelini.

Nadalje, evidentno je da je radna snaga u zvaničnom sektoru rada danas znatno starija nego 1990. godine, a i karakteristično je iz podataka LSMS-a da posebno mladi u ogromnoj većini rade u neformalnom sektoru privrede. Više od tri četvrtine zaposlenih mladih trenutno radi u sivoj ekonomiji. To je jedna od najviših stopa u Evropi.

Nezadovoljavajuće je i učešće žena u radnoj snazi. U FBiH žene čine oko 35, a u Republici Srpskoj oko 39 posto radne snage. Prisutna je ogromna diskriminacija prilikom zapošljavanja po više osnova, prije svega po etničkoj pripadnosti, starosnoj dobi i polu, a još je veća diskriminacija između entiteta pa i regija.

Gotovo da je nemoguće legalno preći na rad iz jednog u drugi entitet, pa i u kantonima u FBiH ovisno od većine stanovnika, da li su iz hrvatske ili bošnjačke nacionalne skupine. O spskoj nacionalnoj skupini u FBiH da i ne govorimo, a isto tako u RS prisutna je radna diskriminacija prema Bošnjacima i Hrvatima.

Kada je riječ o nezaposlenosti, u Statističkom godišnjaku iz 1990., kaže se da je 210.185 osoba tada preko biroa rada tražilo posao ili bilo prijavljeno kao nezaposleni po osnovu tehnoločkog viška. U julu 2017. godine prema zvaničnim podacima državne Agencije zarad i zapošljavanje, u BiH bilo je 486.309 osoba na evidencijama zavoda i službi zapošljavanje, za 256.124 više nego što ih je bilo u predhodnoj federalnoj jedinici bivše Jugoslavije. Stopa registrirane nezaposlenosti u najnepovoljnijoj predratnoj 1990. godini iznosila je 19,5, a danas je, 22 godine nakon završetka rata, 35,1 posto.

Podupirući tezu o postojanju nezvaničnog sektora, Svjetska banka u nekoliko svojih studija navodi da bi, ipak, stvarna stopa nezaposlenosti mogla iznositi oko 16,4 posto (za FBiH 16,9, a za RS 15,8 posto). Anketa o radnoj snazi, koju po metodologiji Međunarodne organizacije rada (ILO) također provodi Državna agencija za statistiku, za 2017. kaže se da je stopa nezaposlenosti sa samozaposlenim uglavnom u poljoprivrednom sektoru 23,6 posto, što bi najviše odgovaralo realnom stanju.

Prema istraživanjima Svjetske banke, u prosjeku se u BiH na posao čeka duže od tri godine, dok starija generacija (35 do 55 godina) traži posao duže od pet godina. Kvalifikaciona struktura nezaposlenih također je nepovoljna.

Od 486.309 registriranih tražilaca posla u julu 2017. godine, najviše je bilo nezaposlenih KV radnika 150.310 ili 32,76 posto, te nekvalificiranih radnika samo sa osnovnom školom 131.388 ili 27.02 posto. Ove dvije kategorije čine gotovo 60 posto svih nezaposlenih, a ako se njima dodaju nezaposleni sa srednjom stručnom spremom 135.186  osoba ili 27,80 posto, najvitalnija radna snaga čini 87 procenata svih nezaposlenih prijavljenih državnim službama za zapošljavanje.

Interesantno je da su na četvrtom mjestu po nezaposlenosti prijavljeni sa visokom i višom stručnom spremom, čak 48.568 osoba ili u procentima tačno 10 posto. Niko u Evropi, a vjerovatno i u svijetu, nema toliko nezaposlenih akademaca, što je sasvim sigurno rezultat hiperinflacije privatnog visokog obrazovanja u BiH na čak 23 univerziteta i više od 600 fakulteta i smjerova, na kojima se uglavnom stiče teoretsko znanje iz društvenih djelatnosti.

Gotovo da u službama za zapošljavanjenema prijavljenih nezaposlenih sa diplomom tehničkih fakulteta (elektrotehnika, mašinstvo i građevina), koji se ne mogu obrazovati isključivo na bazi teorije, bez laboratorijskog rada i praktične nastave u proizvodnji.

Ali zato ima na hiljada pravnika, ekonomista, kojekakvih stručnjaka za menadžment i sl., koji su skupo platili privatno fakultetsko školovanje s izrazito malim šansama da nađu posao, izuzev javnih službi gdje studiraju vanredno u toku rada. Imamo pravnika po tzv. Bolonjskom sistemu za državu desetak puta veću nego što je naša!

Istraživanja koja su uglavnom vršili stranci (Svjetska banka, UNDP, ILO) pokazuju da se značajan broj registriranih nezaposlenih prijavljuje službama zapošljavanja samo zbog zdravstvenog osiguranja, a nastavljaju raditi u neformalnom sektoru. Ova pojava posebno je izražena u FBiH gdje više od 58 posto prijavljenih u kantonalnim službama za zapošljavanje ostvaruje zdravstvenu zaštitu, na šta se troši više od 10 posto novca od doprinosa koji izdvajaju zaposleni u registriranom sektoru rada. U RS znatno ih je manje, jer su daleko oštriji uvjeti za prijavu Zavodu za zapošljavanje, nego u FBiH.

IZVORBusiness Magazine/Enes Plečić
PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here